Aleksandar Vučić već mjesecima upozorava da bi "savez" Hrvatske, Albanije i Kosova jednom mogao predstavljati ozbiljnu prijetnju za Srbiju. Retorika je dodatno pojačana kada je u javnost procurila fotografija srpskog MiG-a 29SM+ nosivši kinesku raketu CM-400, u Beogradu odmah prozvanu „Zagrepčanka”.
Hrvatski predsjednik Zoran Milanović tada je poručio kako razumije pravo Srbije na obranu, ali ga brine što Beograd nabavlja i ofenzivno oružje: „Hrvatska je u NATO-u i Europskoj uniji”, podsjetio je.
I dok srbijanski vrh javno govori o mogućoj ugrozi, manje je poznato da dvije države već šesnaest godina imaju važeći Sporazum o suradnji na području obrane. Potpisali su ga 2010. tadašnji ministri Branko Vukelić i Dragan Šutanovac, a Hrvatski sabor ga je potvrdio 5. studenoga iste godine. Dokument je sklopljen na neodređeno vrijeme; svaka strana može ga raskinuti jednostavnom pisanom obaviješću.
Glavne točke sporazuma
• sigurnosna politika i planiranje obrane
• vojno-znanstvena suradnja i izobrazba
• vojna medicina te suradnja vojnih policija
• mirovne operacije i ABC-zaštita
• vojno-tehnička suradnja i druga zajednička područja interesa
Tekst naglašava načela uzajamnog poštovanja i ravnopravnosti uz obvezu čuvanja tajnosti razmijenjenih podataka. Predviđeni su posjeti, zajedničke vježbe, obuka i godišnji planovi bilateralne aktivnosti, dok svaka država snosi vlastite troškove.
Ni vojni savez ni obveze Sporazum ne stvara obvezu zajedničke obrane; riječ je o okviru za suradnju koji su oba ministra 2010. opisala kao „korak naprijed u normalizaciji odnosa” i doprinos stabilizaciji regije. Suradnja se nakon potpisivanja doista i odvijala, a simboličan pomak bio je dolazak načelnika Glavnog stožera Vojske Srbije Ljubiše Dikovića u Zagreb 2012.
Kontrast između aktualne beogradske retorike i postojećeg sporazuma pokazuje da, unatoč javnim tenzijama, formalni kanali vojne suradnje Hrvatske i Srbije još nisu zatvoreni. Na potezu su vlade – sporazum ostaje na snazi sve dok ga jedna od strana službeno ne raskine.
