Digitalni kapitalizam nadmašio je tradicionalni oblik i razvio se u sustav koji „instrumentalizira ljudski rad i ponašanje”, upozorava profesor emeritus Velimir Srića u razgovoru o posljedicama novog gospodarskog poretka.
Prema Srići, današnji kapitalist nije tek vlasnik tvornice, nego vlasnik tehnologije koja od svakog pokreta i misli stvara podatak – sirovinu za zaradu. „Ljudi postaju roba iz koje digitalne kompanije mogu izvući ekonomsku korist”, kaže on, navodeći Google, Facebook, Microsoft, Apple i Amazon kao pionire algoritamskog pristupa. Širenju njihove moći, dodaje, pogodovala je neoliberalna politika koja je „ponudila slobodne ruke da zavladaju privredom i društvom”.
Lažne vijesti kao poslovni model
Uzlet digitalnih divova pratio je procvat dezinformacija. Srića tvrdi da su „fake news” logičan ishod poslovnog modela u kojem kvaliteta sadržaja nije bitna, nego brzina kojom algoritam povezuje oglašivača i potrošača. Time se, drži, produbljuje slabost demokratskih institucija i ovisnost politike o korporativnoj moći.
Odvojenost ekonomije od politike
Profesor upozorava da se „ekonomski sustav digitalnog društva odvojio od sustava političke kontrole” te praktički izmaknuo nadzoru. Dok tehnološki giganti bilježe eksplozivan rast, „društvo i politički sustav stagniraju”, a jaz između bogatih i siromašnih širi se jer se višak vrijednosti prelijeva u financijske špekulacije umjesto u realnu proizvodnju.
Kapitalizam nadzora
Pozivajući se na teze Shoshane Zuboff, Srića digitalni poredak opisuje kao „kapitalizam nadzora” u kojem je korisnička pažnja glavna roba. Vrijednost digitalnih platformi raste s brojem korisnika pa prevladava logika „pobjednik uzima sve”. Algoritmi, „produžene ruke“ tih platformi, upravljaju pažnjom, personaliziraju sadržaj i automatiziraju odluke, što vodi, ističe, „još većoj polarizaciji i dehumanizaciji”.
Gubitak duha i potreba za zaokretom
Kriza se, napominje, očituje i u „niskim stopama rasta BDP-a, raspadanju demokratskih institucija, rastućoj depresiji i gubitku nade među mladima”. Srića podsjeća na Bernarda Stieglera koji tvrdi da logika „profit odmah” urušava moralne i psihičke resurse društva, dok se Kina, orijentirana na dugoročne projekte, nameće kao najveća svjetska ekonomija prema kupovnoj moći.
Za izlaz iz spirale nadzora profesor predlaže „aktivno građenje” novih oblika zajedništva – zadruge, progresivne reforme i demokratske pokrete – koji će ekonomiju ponovno usmjeriti „prema sretnom, mirnom i dostojanstvenom životu svakog pojedinca”, a ne isključivo prema akumulaciji dobiti.