Živahna noćna scena, terase prepune veselih gostiju i beskrajni ljetni festivali već desetljećima čine zaštitni znak Španjolske. No, sve više stanovnika smatra da je zabava otišla – preglasno.
„Jedino što nas razlikuje od drugih zemalja je to što smo bučniji”, napisao je pisac Ignacio Peyro u listu El País, duhovito dodajući kako Španjolci „imaju riječi za zabavu koliko i Eskimi za snijeg”. Kad strani posjetitelji prvi put kroče u pretrpani bar, nerijetko pomisle da je u tijeku tučnjava, a ne druženje.
Ljeto pojačava problem: vrućina tjera ljude na ulice i na terase, povorke ponosa i procesije svetaca prate glazba i vatromet, a povijesne četvrti Madrida, Barcelone i Valencije odjekuju do sitnih sati. Mnoga kućanstva ondje nemaju klima-uređaje pa su otvoreni prozori jedina obrana od sparine – i glavna ulaznica za buku.
„Ako imate lak san, ovo je nemoguće”, kaže 58-godišnji frizer Toni Fernandez, koji već 15 godina živi nasuprot bara u madridskoj četvrti Chueci. Priznaje da sve češće razmišlja o preseljenju.
Sve glasniji otpor Prigovori više nisu usmjereni samo na barove. Građanske udruge protiv buke niču diljem zemlje, a tužbe se šire na koncerte, sportske terene i čak školska igrališta.
• Koncerti na stadionu Santiaga Bernabeua trenutačno su obustavljeni nakon žalbi susjeda. • Igrališta za popularni padel te tradicionalne proslave svetaca također su na udaru. • U Barceloni su zahtjevi za ograničavanje dječje graje otišli toliko daleko da je katalonski parlament školska dvorišta proglasio izuzetima od propisa o buci.
Za pravnicu Yomaru Garcíu, predsjednicu udruge Pravnici protiv buke, dileme nema: „Pravo na odmor ima prednost nad pogrešno nazvanim pravom na slobodno vrijeme. Potonje nije temeljno pravo.” Protivnike ograničenja, dodaje, često olako etiketiraju kao „cendravce i asocijalne”, iako samo traže mir.
Potražnja za tišinom U srcu Madrida katolički dominikanski red vodi Centar tišine, svojevrsnu akustičku oazu koju tjedno posjeti pedesetak ljudi. Kad je otvoren 2011., činilo se neobičnim, no danas, kaže upraviteljica Elena Hernández Martín, „postoji velik izbor prostora za povlačenje, tišinu, meditaciju”.
Među redovitim gostima je i profesorica filozofije Ana Cristina Ripoll. Smatra da se nacionalni odnos prema buci nije promijenio: „Ne postoji nikakva svijest”, kaže, prisjećajući se putnika u metrou koji su se naljutili kad ih je zamolila da stišaju glazbu. „Ima čak i ljudi koji vam kažu: 'Ovo je Španjolska'."
U zemlji koja se ponosi sposobnošću da do zore slavi život, borba za tišinu tek je počela. Hoće li prevladati pravo na odmor ili strast prema bučnoj fiestas kulturi, pitanje je koje će, čini se, još dugo odzvanjati ulicama Španjolske.