Miho Bošković – trostruki zlatni vaterpolist (olimpijski, svjetski i europski) i profesor glazbene teorije u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića – danas je prije svega otac petero djece. Na temelju vlastitog iskustva poručuje da ključ leži u dobro posloženim prioritetima i umjerenim ambicijama.
„Glazba je prije svega radost koja oplemenjuje čovjeka”, kaže Bošković, ističući kako pohađanje glazbene škole poboljšava koncentraciju, razvija disciplinu i urednost te pomaže i u školskim i u sportskim uspjesima. Procjenjuje da oko 90 % upisanih učenika završi osnovnu glazbenu školu, dok otprilike trećina nastavi u srednju, a mnogi ostali ostaju povezani s glazbom kroz folklor, zborove ili bendove.
Unatoč pozitivnim učincima, svjedodžba iz glazbene škole danas se pri upisu u srednju školu gotovo i ne vrednuje. Bošković to smatra promašajem: „Nije dobar sustav u kojem se malo ili nimalo ne vrednuju završetak glazbene škole ili bavljenje sportom.”
Kad je riječ o sportu, naglašava važnost amaterske baze. Kao bivši profesionalac, uspoređuje Hrvatsku s Mađarskom i skandinavskim zemljama gdje je, kaže, bolje riješena infrastruktura i potpora rekreativcima. Upozorava i na potplaćenost trenera: mnogima je to tek drugi posao, pa se djeca prečesto guraju u individualni rad umjesto da uživaju u kolektivu.
Bošković odbacuje ideju pretjeranog pritiska na djecu. „Važno je unutar obitelji postaviti stvari na pravi način. Temeljna škola je najvažnija obveza, a onda idu glazbena škola i treninzi”, naglašava. Nije pobornik ekstremne stege ni kazni poput zabrane treninga zbog loše ocjene, ali ni stava da je sport važniji od obrazovanja.
Roditeljima savjetuje oprez u organiziranju dječjeg rasporeda: uz glazbenu školu, smatra, ima mjesta još samo za jednu sportsku aktivnost. U suprotnom, djeca će sve „odrađivati” bez uživanja, a izgubit će i prijeko potrebnu slobodnu dosadu koja potiče kreativnost – pod uvjetom da nije ispunjena ekranima.
Vlastiti put opisuje kao obilježen žrtvom: svaki je dan putovao iz Cavtata, hranio se u menzi, ali uz jasnu obiteljsku poruku da se najprije stekne zvanje. „Može se i školovati i trenirati i svirati. Sve drugo je izgovor”, zaključuje.
Boškovićev apel sustavu i roditeljima jednostavan je: pruži djeci priliku da rastu kroz glazbu i sport, ali ih pritom podsjeti da je znanje trajna medalja.