Televizijska ekranizacija drugog romana Nicka Cavea iz 2009. godine, „Smrt Bunnyja Munroa”, napokon je stigla na male ekrane i odmah potaknula raspravu o granicama transgresije u umjetnosti.
Autorovo turobno putovanje kroz psihu samodopadnog trgovačkog putnika i serijskog preljubnika Bunnyja Munroa dugo je slovilo za „neukrotivu“ priču. Cave je godinama isticao da su se glumci ustručavali prihvatiti naslovnu ulogu čovjeka čiji se život raspada pod teretom vlastitih seksualnih poriva i emocionalne nezrelosti.
Serija radnju smješta u 2003. godinu, pretvarajući je u svojevrsni povijesni komad: razdoblje kad je društvena tolerancija prema muškarcima poput Bunnyja – i, šire, prema umjetničkim ekscesima – izgledala drukčije nego danas. Vizualno, priča se odvija u kičasto uređenom kabareu, sceni koja služi kao paklenska kulisa i ironično zrcalo malograđanske uljuđenosti. Takvo okruženje istodobno prokazuje krajnosti religijskog, moralnog i tjelesnog ekstremizma.
Knjiga je pri prvom izlasku bila prozivana zbog seksualno eksplicitnog, objektivizirajućeg prikaza žena. Serija pak otkriva dublje slojeve: umjesto mržnje prema ženama, donosi tragediju o izopačenom čovjeku, ali i kritiku kulture opsjednute žudnjom. Centralna nit ostaje odnos oca i sina—„možda najsnažnija veza u ljudskom svemiru“—koji se lomi pod težinom nasljeđa, srama i krivnje.
„Smrt Bunnyja Munroa” tako otvara niz pitanja: može li se umjetnost opravdati radikalnom provokacijom, gdje su granice toksične muškosti, a koliko su naši identiteti oblikovani očevima koje istodobno mrzimo i nasljeđujemo? Iako odgovore ne servira izravno, nova adaptacija nudi neugodnu, ali hipnotičku pozornicu na kojoj publika mora sama odmjeriti vlastite granice.