Željko Lovrić, 50-godišnji župnik Župe sv. Leopolda Mandića u zagrebačkoj Ljubljanici-Voltinu, gradi javni imidž koji razbija uobičajene predodžbe o katoličkim svećenicima. Rođen u Strmcu pokraj Novog Marofa, Lovrić se u razgovoru opisuje kao emotivac, pjesnik, književnik i umjetnik koji u svemu traži ravnotežu.
„Smisao života vidim u tome da najprije ispuniš samog sebe, a zatim dijeliš dobro dalje”, kaže svećenik kojeg su župljani i prijatelji prozvali don Dante – nadimak je zaslužio zahvaljujući nedavno objavljenoj pjesmi „Ispovijed s asfalta”.
Lovrić objašnjava kako je pjesma nastala iz osjećaja kolektivne tjeskobe: „Svi smo pomalo anksiozni zbog rata koji grmi oko nas…”. Upravo kroz takve trenutke padova, dodaje, stječe se snaga: „Život me oblikovao kroz padove, a ne kroz uzlete.”
U šarmantnoj mješavini duhovnog poziva i umjetničke znatiželje, zagrebački „don Dante” svoj primjer koristi kako bi pokazao da se pastoralni rad može ispreplesti s poezijom, društvenom angažiranošću i iskrenim emotivnim pristupom životu. NAJV snažnija poruka ovog svećenika-poete glasi: osobno ispunjenje ima smisla tek kad se pretvori u dobro koje dijelimo s drugima.