Na otočiću Ravna Sika u kornatskom arhipelagu osvanula je velika tabla s natpisom „ISLAND FOR RENT”, a isti oglas pojavio se i na nekoliko velikih internetskih platformi za turistički smještaj. Ponuda nudi „najam otoka” zajedno s mediteranskom kućicom te prijevozom do lokacije.
No prema hrvatskom Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama, otoci pripadaju kategoriji pomorskog dobra. Članak 5. propisuje da pomorsko dobro „ne poznaje pojam vlasništva”, što znači da se prostor otoka – uključujući unutrašnjost i obalni pojas – ne smije iznajmljivati kao cjelina.
Kada su oglašivači upitani na temelju kojeg pravnog akta nude „najam otoka”, odgovorili su da „nisu tvrdili da posjeduju dozvolu za iznajmljivanje otoka” te da dokumente ne namjeravaju javno objavljivati. Ističu kako se sloganom žele naglasiti „potpuna privatnost” – činjenica da na Ravnoj Siki nema drugih kuća – i tvrde da nikome nisu branili pristajanje niti zarađivali na pomorskom dobru.
Postavlja se pitanje dovodi li takvo oglašavanje goste u zabludu. Kazneni zakon u članku 236. predviđa zatvorsku kaznu od šest mjeseci do pet godina za onoga tko „lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica” sebi ili drugome pribavi protupravnu imovinsku korist. Pravnici upozoravaju da bi reklama koja sugerira ekskluzivno vlasništvo nad cijelim otokom mogla biti shvaćena upravo kao takvo prikrivanje činjenica.
Oglašivači, međutim, ustraju da je riječ isključivo o marketinškom sloganu: „Gosti su jedini stanovnici malog otoka, tu nema nikakve zablude”, poručuju, dodajući da objave ne ugrožavaju pomorsko dobro niti ičije pravo pristupa obali.
Što god nadležne institucije na kraju zaključile, slučaj Ravne Sike još je jednom otvorio širu raspravu o granicama dozvoljenog marketinškog oglašavanja u turizmu te o potrebi jasnijeg komuniciranja što se doista nudi – kuća na otoku ili, kako plakat sugerira, „cijeli otok na najam”.