Bio je vatreni navijač Dinama, uzoran učenik Ljilje Vokić i jedan od onih mladića za koje suborci kažu da su „pravi dečki, fajteri, srčani i pouzdani”. Damir Krsnik, Zagrepčanin rođen 19. lipnja 1968., u rat je krenuo s tek 23 godine – i nikada se nije vratio.
Od Žitnjaka do Tigrova Krsnik je osnovnu školu završio na Žitnjaku, a srednju u Tehničkom obrazovnom centru „Prvomajska”. Nakon odsluženja JNA zaposlio se u tiskari, no u svibnju 1991. pridružuje se Jedinici za posebne namjene MUP-a u Rakitju, preteči legendarnih Tigrova. Već 7. kolovoza, Kukuruznim putem i preko Bogdanovaca, stiže u Vukovar s još 42 pripadnika 2. bojne.
U Borovu naselju raspoređen je na stratešku „Trokatnicu”. Suborci ga pamte i s Trpinjske ceste, gdje je, kako svjedoči Zlatan Bašić, „trebalo imati petlju i iskazati se, a Krsnik ju je imao”.
Kobna noć proboja Kad je postalo jasno da je obrana pred slomom, u noći s 13. na 14. studenoga 1991. oko dvadeset branitelja odlučilo je krenuti u proboj prema Nuštru. Kolonu je vodio Nedjeljko Husnjak, koji je poznavao minsko polje. U kukuruzištu su, međutim, naišli na dodatnu poteznu minu. „Mina je eksplodirala”, prisjetio se ranjeni Darko Zlodi, „a odmah je zapucao i neprijatelj.” Poginuli su Husnjak, policajac Stjepan Vusić i Damir Krsnik, koji se netom prije eksplozije ponudio stati na drugo mjesto u koloni i tako Zlodiju spasio život.
Tijela trojice poginulih pokupila je neprijateljska vojska i pokopala ih u masovnoj grobnici na Novom groblju u Vukovaru. Tek nakon mirne reintegracije obitelj je 1997. identificirala Damira po satu, molitveniku i lančiću; pokopan je 24. lipnja iste godine na zagrebačkom Miroševcu.
Obitelj i suborci čuvaju uspomenu Sestra Nada pamti ga kao „miran, razborit i obitelji privržen” lik koji joj je iz Rakitja donosio čokoladice. Stjepan Vokić, čija mu je majka predavala, opisuje ga „toplom i pristojnom osobom od koje nikada nisam čuo ružnu riječ”. A Zlatan Bašić zaključuje: „Rat, sudbina, Bog, zla sreća. I dan-danas mi je teška ta noć.”
Jednom Tigar – zauvijek Tigar. I trideset godina poslije, suborci poručuju: Damire, nismo te zaboravili.