Samo dan nakon što bi navršio 57. rođendan, u Vinkovcima se još jednom progovorilo o Ivanu Mišiću – Mišku, mladiću čiji je život „zločinačka ruka” prekinula 1991., dok je imao tek 22 godine.
Rođen 22. prosinca 1968. u Otoku, Ivan je 1973. s roditeljima Ivom Zelenikom i Markom Mišićem preselio u Vinkovce. Tamo je završio Osnovnu školu Ivana Mažuranića, a prema tadašnjem Šuvarovu modelu nastavio školovanje u Ekonomsko-upravnom školskom centru Braća Ribar te potom u Poljoprivredno-šumarskoj školi, smjer voćar.
Godine 1987. odslužio je vojni rok u Kičevu i Skoplju, a po povratku radio kao konobar u cafe baru Saloon, zatim u trgovini autodijelova Hrgović. Uoči rata, 1990., oženio se Ružicom Ančić.
Miško je bio sve – izviđač, ministrant, čitač, pjevač u crkvenom zboru, član KUD-a, filmofil, vatreni navijač Dinama. „Ivan i ja smo, doslovno, odrastali zajedno”, prisjetio se njegov prijatelj od ranog djetinjstva Milan Ivanković, opisavši ga kao pristojnog i vedrog dječaka koji je „volio rekreativno igrati nogomet”.
O okolnostima njegovog stradanja obitelj danas rijetko govori, no sestra je otkrila kako je, teško ranjen, uspio nazvati majku prije nego što je izgubio bitku za život. „Ivane, nismo te zaboravili”, poručila mu je u stihovima koje i dalje piše „kad je teško, da isplače suze po papiru”.
Dvije i pol desetljeća poslije, Vinkovci ga pamte kao simbol generacije koja je umjesto budućnosti dobila metak. Ulica u kojoj je trčao za loptom, crkva u kojoj je ministrirao i tribine na kojima je bodrio Dinamo ostali su nijemi podsjetnici na život završene rečenice koja je mogla biti roman.
Iako vrijeme neumoljivo teče, prijatelji i obitelj svake godine 22. prosinca zapale svijeću i tiho šapnu njegovo ime – Miško.
