Više od stoljeća nakon smrti Andrijice Šimića, najglasovitijeg hajdučkog harambaše s prostora Dalmacije i Hercegovine, priče o njegovoj hrabrosti i prkosu i dalje žive među narodom. Na današnji dan prije 155 godina, 18. siječnja 1871., Šimić je stao pred sud u Splitu na prvoj raspravi vođenoj na hrvatskom jeziku u Dalmaciji – pravni trenutak koji je, uz njegovu osobnu legendu, ušao i u povijest hrvatske pravde.
Rođen 22. studenoga 1833. u Alagovcu kod Gruda, Šimić je u ranoj mladosti deset godina radio teške poslove kod age Tikvine u Mostaru. Prekretnica se dogodila 1859. kada su osmanski poreznici opljačkali njegova oca, pa se, ogorčen nepravdom, odmetnuo u hajduke. Sljedećih 12 godina predvodio je družinu koja je po planinama između Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva napadala turske postrojbe, pritom štiteći siromašne i žene. Zbog plemenitosti i pobožnosti narod mu je dao nadimak „kralj gorskih klanaca”.
Pad harambaše počeo je u zoru 14. siječnja 1871. u Runovićima, kad ga je, prema predaji, izdao domaćin Ante Garac u čijoj kući je prenoćio nadajući se sigurnosti. „Moje noge nad vašim glavama bile”, navodno je prokleo izdajnika dok ga je sedam Garaca vezalo i predalo austro-ugarskoj vojsci zbog bogate nagrade. Nedugo potom, u zaseoku Prodani kod Zagvozda, uhićeni su i preostali članovi njegove družine.
Na izvanrednom suđenju potkraj srpnja iste godine Šimić je osuđen na doživotni zatvor. Robijao je u Kopru punih trideset godina, sve do 16. prosinca 1901., kada ga je carskom odlukom zahvatila amnestija. Njegov povratak parobrodom u Split pretvorio se u slavlje: tisuće Splićana izašlo je na rivu kako bi pozdravilo bivšeg hajduka, koji se – kako bilježi profesor Marko Dragić – nije osvećivao ni jednom izdajniku.
Šimić je preminuo 5. veljače 1905. u Runovićima, ali mit o pravednom harambaši i danas inspirira. Stranica Zaboravljena povijest nedavno je podsjetila na godišnjicu njegova uhićenja, istaknuvši kako je Šimić „svojim djelovanjem postao legenda među stanovništvom s obje strane granice”.
Priča o Andrijici Šimiću tako ostaje neraskidivo povezana s borbom za pravdu i narodnim ponosom – te s činjenicom da je upravo on, nehotice, obilježio i jedan od prvih trenutaka kada je hrvatski jezik ušao u dalmatinske sudnice.