MADRID – Točno pola stoljeća od smrti generala Francisca Franca, španjolski premijer Pedro Sánchez proglasio je 2025. godinom „50 godina slobode” i najavio niz kulturnih i obrazovnih događaja posvećenih kraju diktature. No obljetnica je ubrzo prerasla u političko poprište unutar i izvan njegove krhke lijevo-regionalne koalicije.
Sánchez poruku okviruje kao upozorenje na „uspon fašizma u Europi” te kontrast između „demokratske Španjolske” i, kako tvrdi, sve radikalnije desnice. Posljednje istraživanje javnog mnijenja daje desnom bloku zamah: središnja Narodna stranka (PP) bilježi 22,4 % potpore, dok bi krajnje desni Vox dosegnuo rekordnih 18,8 %.
„Ako nas povijest ičemu uči, onda je to da se sloboda može izgubiti”, poručio je premijer predstavljajući program. Međutim, otvaranje proslave proteklo je bez kralja Felipea VI., PP-a i Voxa, što je podcrtalo podjele. Ubrzo je više od stotinu intelektualaca potpisalo manifest optužujući vladu da Francoovu ostavštinu koristi za „polarizaciju” zemlje.
Istodobno se Sánchez suočava s nizom korupcijskih istraga koje dotiču njegov uži krug. Policija je jedna od mreža opisala kao „mafijašku”, a u pitanje se dovodi i trošenje nekoliko milijuna eura europskog novca. Premijer odbija ostavku ili prijevremene izbore, tvrdeći da bi time prepustio državu „najgoroj oporbi u demokratskoj povijesti”.
Ni svi na lijevoj strani spektra nisu zadovoljni. Bivši premijer Felipe González upozorio je da prozivanje protivnika „proto-frankistima” trivijalizira samu diktaturu, dok povjesničari napominju da demokracija nije rođena 20. studenoga 1975. Franco je umro u bolnici, a režim se formalno raspustio tek iduće godine kad su frankistički sudovi glasali za samoukidanje; uslijedili su referendum 1976., prvi slobodni izbori 1977. i Ustav iz 1978.
Upravo zato se dio stručnjaka pita jesu li službene parole iskrivljivanje činjenica. Pisac Javier Cercas u kolumni pod naslovom „Ništa za slaviti” podsjetio je da „diktator, nakon što je uništio naciju, umire u miru vlastitog kreveta” – te zaključio kako trijumfalni ton teško da je moralan.
Premijerovi stratezi ipak vjeruju da povijesno sjećanje može galvanizirati ljevicu i regionaliste o kojima ovisi parlamentarna većina. Aktivist Emilio Silva, koji desetljećima radi na otkrivanju masovnih grobnica, smatra da „što je više sukoba i polarizacije, to je veća politička korist”. No ankete donose i neočekivanu posljedicu: 21 % ispitanika sada drži da je Franco „bio dobar”, što povjesničari povezuju s nostalgičnim narativima potaknutima političkim nadmetanjem.
Dok Madrid ovih dana očekuje i neonacistički skup, Vlada naglašava da „ne slavi smrt diktatora, nego početak kraja” autoritarne ere. Pitanje je, međutim, hoće li jubilarni program doista ojačati demokratsku kulturu ili samo pojačati pukotine koje je Franco ostavio iza sebe.
