Ukrajinski dronovi pretvorili su nekada „najveću svjetsku benzinsku pumpu” u zemlju s reduciranim točenjem goriva. Višemjesečni val napada na ruske rafinerije izbacio je iz pogona ključne prerađivačke pogone, pa je domaća prerada pala na oko 4,8 milijuna barela dnevno – gotovo milijun barela manje nego uoči invazije 2021. godine.
Rezultat je nestašica benzina koja premašuje petinu uobičajene opskrbe. Na jugozapadu Rusije zatvoreno je više od 15 % postaja, a kilometarske kolone automobila kruže društvenim mrežama. Posebno je kritično na anektiranom Krimu, gdje je polovica pumpi privremeno ugašena, a proruske vlasti dopuštaju maksimalno 20 litara po kupcu. Slična ograničenja – 30 litara – uvedena su u Tjumenu, dok Čeljabinsk i Sverdlovsk najavljuju racionalizaciju po principu par-nepar.
Lanac Prime u Novosibirsku čak je prestao prodavati popularni benzin od 92 oktana uz obrazloženje da rafinerije više ne isporučuju gorivo. U drugim regijama postaje dijele dizel, no benzin – ključan za laka vozila – postao je luksuz.
Paralelno, prosječna cijena goriva skočila je 8,5 % u odnosu na lani i sada prijeti inflacijskim ciljanjima Kremlja. Ruske kompanije pritom zarađuju više na izvozu nego na domaćem tržištu gdje im država nameće cjenovni „popust”, pa je vlada već ljetos uvela zabranu izvoza automobilskih goriva. Sada je produljuje do kraja godine, ali to ne rješava rupe u opskrbi.
Moskva zato razmatra ukidanje carina na uvoz benzina iz Kine, Južne Koreje i Singapura, prvi put još od post-sovjetske krize. Bjelorusija je uskočila i u rujnu učetverostručila željezničke isporuke. Ironično, Rusija masovno izvozi sirovu naftu – lani 44 % u Kinu i 35 % u Indiju – da bi potom od istih partnera kupovala vlastito gorivo.
Analitičari upozoravaju da će ukrajinski napadi vjerojatno jačati. Ako ruske rafinerije nastave gorjeti, nestašice bi se mogle preliti i na globalne tokove energenata. Za sada, međutim, pritisak je najizraženiji na ruske vozače, koji prvi put od raspada SSSR-a doživljavaju da domaća pumpa – doslovno – presuši.