Sunčanog zimskog jutra u Rijeci, Marijana Lelas Tomić sjela je u tihi kutak trgovačkog centra i skromno se predstavila: „Supruga sam i majka dva dječaka”. Nekoliko gutljaja čaja i previše zaslađenoga gaziranog pića bilo je dovoljno da se otvori priča o njezinu putovanju života – dvomjesečnom humanitarnom radu u Ugandi.
Rođena u Omišu, Marijana je punoljetnost dočekala selidbom u Opatiju na studij, a potom je svoj dom pronašla u Rijeci. Ipak, još od djetinjstva sanjala je crveni afrički pijesak. Umjesto turističke avanture, odlučila je predati se volonterstvu i provesti 60 dana u jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta.
„Tamo nekoliko eura, koliko mi potrošimo na kavu, znači preživjeti čitavoj obitelji”, istaknula je, uspoređujući svakodnevicu na hrvatskoj obali s realnošću koju je zatekla u Ugandi. Njeno iskustvo podsjetnik je da dijelimo isti planet, ali živimo posve različite živote.
Tijekom boravka pomagala je u lokalnoj zajednici: od podjele osnovnih namirnica do organiziranja radionica za djecu. Vratila se kući bogatija za priče koje vraćaju vjeru u ljudsku dobrotu – i s čvrstom odlukom da se u Afriku ponovno vrati čim joj obiteljske obveze dopuste.
Marijanin primjer pokazuje kako osobni san uz malo hrabrosti može postati konkretna pomoć najpotrebitijima – i motivirati druge da vlastite kave pretvore u tuđe prilike za život.