Osječanka Marija Zelić (46) dobro zna koliko su redoviti pregledi važni. Iako je ultrazvuk dojki u rujnu prošle godine bio uredan, u ožujku je napipala kvržicu. Nakon mamografije, ultrazvuka s kontrastom i biopsije stigla je dijagnoza: duktalni invazivni karcinom, hormonski ovisan, HER2 negativan, luminalni A.
„Nisam se pitala: Zašto ja? U čemu sam posebna? Prihvatila sam bolest kao fazu u životu”, kaže magistrica medicinske laboratorijske dijagnostike zaposlena u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo u Osijeku, trenutačno na bolovanju.
Kirurg dr. Babić 16. svibnja obavio je poštednu operaciju dojke, a onkologinja dr. Flam predložila je agresivnu terapiju jer su dva od šest limfnih čvorova bila pozitivna. Marija je prošla četiri tzv. crvene kemoterapije svaka dva tjedna, sada je na polovici ciklusa od 12 bijelih koje prima jednom tjedno, a potom je čeka zračenje.
U dnevnoj bolnici KBC-a Osijek okružila se pacijenticama čiji osmijeh i vedrina, kaže, tjeraju strah. „Često mi govore da sam hrabra, ali to nije hrabrost, to je želja da preživim sve što mi život priredi.”
Kod kuće u Petrijevcima snagu pronalazi u obitelji: suprugu interventnom policajcu i djeci Ivanu (22), Ani (20) i Ivi (16). Sama je obrijala glavu kad je počela gubiti kosu. „Muž mi je rekao da sam i dalje lijepa.”
Svoju je ranjivost i inat odlučila zabilježiti objektivom fotografkinje Marine Vojnović. Seriju snimaka – od suza do smijeha – objavila je na društvenim mrežama. „Imam pravo na tugu i strah, ali i na nadu, sreću i inat. Ako mogu, želim biti svjetlo nekome tko je danas dobio tešku dijagnozu.”
Kad ne prima terapiju, Marija njeguje vrt, šeta psa i čita. Ponekad, priznaje, u tim šetnjama isplače prošli dan, pa krene dalje. Na dan 46. rođendana zapisala je: „Shvatila sam koliku snagu imam.” Fotografije su, kaže, intimniji portret od bilo kakvog poziranja: „Pokazuju da je ljepota i u snazi i u krhkosti.”