Kad je prije dvije godine spakirala kofere i krenula za Tromsø, Mateja Kelemenić ponijela je tek diplomu hrvatskoga jezika, radoznalost i ‒ ljubav. Danas 33-godišnja Lepoglavčanka s pulskom adresom vodi nastavu u, kako sama kaže, „najsevernijoj školi hrvatskog jezika na svijetu”.
Matejin put počeo je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Sedam je godina radila kao novinarka u pulskome studiju HRT-a, potom se okušala u učionici i shvatila da je škola mjesto gdje se osjeća najbolje. Prekretnica stiže kada njezin dečko dobiva doktorat na Arktičkom sveučilištu u Tromsøu, istražujući učinke izgubljenih ribarskih alata na morske ekosustave. „Nisam iskreno ni znala gdje je Tromsø”, prisjeća se.
Prvi posao u Norveškoj nije bio u školi nego u turističkoj agenciji koja vodi posjetitelje u lov na polarnu svjetlost. No oglasa hrvatskoga veleposlanstva ‒ poziv da se traži učiteljica za djecu hrvatskih iseljenika ‒ promijenio je sve. Ministarstvo znanosti i obrazovanja ove je godine zbog porasta učenika formaliziralo nastavu hrvatskog jezika i kulture u Norveškoj, a Mateji povjerilo čitavu zemlju.
• nastava se održava uživo u Oslu, Stavangeru i Trondheimu • ostali učenici prate je online, pa je riječ o hibridnom modelu • razredi su mješoviti: od predškolaca do tinejdžera, s različitim predznanjem jezika
„Nije to samo gramatika; njegujemo kulturu, identitet i vezu s domovinom”, kaže. Neka se djeca, dodaje, s roditeljima planiraju vratiti u Hrvatsku, dok će drugima jezik ostati most sa zemljom njihovih korijena.
Uz redovitu nastavu organizira radionice i kazališne gostujuće programe. U siječnju u Oslo stiže varaždinsko kazalište Peripetija s predstavom „Lisica bez repa”, a najmlađi posebno vole Lego radionice kroz koje, kockicu po kockicu, uče nove hrvatske riječi.
Priprema takve nastave zahtjevnija je nego u klasičnoj učionici. „U razredu imam i sedmogodišnjake i petnaestogodišnjake; svaka je lekcija mali projekt”, objašnjava.
Život 350 kilometara unutar polarnoga kruga donosi i slikovite kontraste: šarene drvene kuće, snijeg do koljena, tišinu koju prekida samo škripa koraka te dvomjesečnu polarnu noć. „To su dva mukotrpna mjeseca mraka, pa tada rado pobjegnem u Pulu po malo sunca”, smije se.
Tromsø se voli dičiti svojim „najsjevernijim” superlativima: od katedrale i McDonald'sa do – zahvaljujući Mateji – škole hrvatskog jezika. A upravo ta škola postala je arktički komadić Hrvatske u kojem djeca iz cijele Norveške uče kako se kaže „snijeg”, „bakalar” ili – „dom”.