Dvogodišnji sukob koji je posljednjih tjedana kulminirao zatvaranjem Hormuškog tjesnaca nakratko je utišan – Washington i Teheran pristali su na dvotjedno primirje. No ispod površine i dalje vlada ratno stanje: navalne mine, zaostala vojna oprema i golema kolona od oko 800 brodova spremnih za prolaz stvaraju kakofoniju zvukova i prijetnji od kojih ne mogu pobjeći ni rijetki morski stanovnici.
Najugroženiji su manje od stotinu arapskih grbavih kitova – jedina poznata populacija koja ne migrira – te oko 7 000 dugonga. Ovi su „ekstremofili” evolucijski prilagođeni vrućini i slanosti kakve ostatak svjetskih mora tek očekuju do sredine stoljeća, pa znanstvenici u njima vide živu kartu za preživljavanje pod klimatskim promjenama. Ako prežive sadašnje prijetnje.
„Kad vojni sonari i eksplozije ispune more, kitovi doslovno ogluše”, upozorava Olivier Adam sa Sveučilišta Sorbonne Abu Dhabi. Zvuk im je temelj hranjenja, orijentacije i socijalne povezanosti; kad je pozadinska buka prejaka, grbavi kitovi manje rone pa ulaze u prisilni post koji ih s vremenom iscrpljuje.
Navalne mine i podvodne detonacije proizvode udarne valove dovoljno jake da trenutačno usmrte ribu, oštete unutarnje organe većih sisavaca ili im trajno unište sluh. U uskom morskom „lijevku” širokom tek 34 kilometra čak i kratkotrajni bijeg znači gubitak staništa i hrane.
Hormuški tjesnac pritom spada u tzv. „sporo ispirajuća” mora: potpunu izmjenu vode doživljava tek svake dvije do pet godina. Naftne mrlje, gorivo ili razneseni otpad zato ostaju mjesecima, šireći se po površini i morskom dnu. Jedan ozbiljan izljev mogao bi onečistiti plaže, uništiti gnijezdišta zelenih kornjača na otocima poput Sir Bu Naira, usmrtiti morske zmije, dupine i brojne morske ptice.
Dugonzi ovise o podmorskim livadama morske trave koje trebaju svjetlo. Nafta na površini blokira sunčeve zrake, dok brodski propeleri i sidrenje čupaju travu iz korijena. Kad livada jednom nestane, vraća se sporo – ako se uopće vrati.
Rat dodatno potapa i znanstveni nadzor. Pasivno akustično praćenje, ključna metoda za praćenje kitova, bespomoćno je dok se učestalo preklapa s frekvencijama brodskih motora i sonara. Bez podataka je teško procijeniti razmjere štete, a još teže zatražiti mjere zaštite.
Sada, dok brodovi ponovno kreću kroz potencijalno minirani koridor, prijetnja se ne smanjuje nego mijenja oblik – od raketnih udara prema tišem, ali jednako smrtonosnom trovanju i zaglušivanju cijelog ekosustava. Za morske divove Perzijskog zaljeva, pravo primirje još nije na vidiku.