Dubravka Širić danas bi imala 53 godine. Rođena 17. kolovoza 1972. u Slavonskoj Požegi, djevojka nježnog izgleda, ali neobične hrabrosti, rat je dočekala u zagrebačkoj srednjoj školi. Umjesto mature, izabrala je oružje i već u jesen 1991. pridružila se dragovoljcima u Pakračkoj poljani.
Ondje je, kaže tadašnji zapovjednik logistike Zvonimir Zakošek, „pisala vojni dnevnik postrojbe, bila izuzetno inteligentna, ali narušenog zdravlja”. Iako ranjiva, Dubravku je vodio poriv da bude tamo gdje je najteže. Uz HOS-ove oznake, a potom kao djelatna vojna osoba, prošla je Južno, Novljansko i gotovo sva bojišta u BiH – Livno, Kupres, Glamoč, Šator, Dinara.
Od lipnja 1993. služila je u 8. lakojurišnoj brigadi Vojne policije, a od rujna 1994. u elitnom 1. hrvatskom gardijskom zdrugom. Sudjelovala je u operacijama Maslenica, Cincar, Zima ’94, Bljesak, Skok 2, Ljeto ’95, Oluja, Maestral i Južni potez. „Duba je bila istinski prijatelj. U svemu ravnopravna s nama muškima i u nekim stvarima čak bolja”, prisjeća se umirovljeni satnik Milenko Bilić.
Na Šator planini u lipnju 1995., tijekom priprema za Oluju, granata je usmrtila suborca Antu Malića, a Dubravka je zadobila lakše ozljede. Unatoč kratkoj poštedi, vratila se na teren. Vojni instruktor Rodolfo „Argentinac” Barrio Saavedra vidio ju je kao utjelovljenje ideala specijalnih postrojbi: skromnost, požrtvovnost, odanost zadatku.
Premda predana ratu, maštala je o miru: vlastitom stanu, obitelji i slastičarnici koju je planirala otvoriti s bratićem u Australiji. Voljela je glazbu, folklor, pse i duge šetnje po Sljemenu. Najbliži pamte kako je humorom prikrivala tugu i poticala suborce da dokumentiraju rane – znala je da će im to značiti poslije.
Ratne traume ipak su je sustigle. U ranu zoru 18. kolovoza 1995., dan nakon 23. rođendana, Dubravka si je oduzela život u vojarni „Vitez Damir Martić” u Rakitju. Pokopana je uz vojne počasti 22. kolovoza na Mirogoju, dok je zvonila melodija „Kondorov let”.
Posmrtno je promaknuta u čin časničke namjesnice i odlikovana Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Spomenicom Domovinskog rata te medaljama Bljesak, Ljeto ’95 i Oluja. Unatoč tome, njezina obitelj teško je dokazivala njezin ratni put iz 1991.
„Bila je deset godina zrelija od nas”, prisjeća se sanitetac Ratko Dovičin. „Humorom je skrivala probleme, bila je jako emotivna.”
Dubravka Širić ostala je simbol skromnosti i hrabrosti onih koji su dali sve, svjesni da se, kako je sama zapisala, „po meni se ništa neće zvati”.
