Kad se 22-godišnja rendžerka Jean Muenchrath u svibnju 1982. popela na vrh Mount Whitneyja, najvišeg vrha kontinentalnog dijela SAD-a, iznad nje se počeo gomilati olujni oblak. Ona i dečko Ken bili su na kraju 360-kilometarskog planinarsko-skijaškog pohoda kroz kalifornijsku Sierra Nevadu, već ispunjenog susretima s medvjedima, lavinama i pokvarenom opremom.
Željeli su izbjeći nadolazeću oluju pa su se odlučili spustiti neoznačenom, strmijom stazom. Ken je prvi posrnuo, ali je gotovo neozlijeđen završio nekoliko desetaka metara niže. Jean je, pokušavajući mu prići, izgubila oslonac. Kotrljala se niz stijene, ostala bez svijesti i probudila se u snijegu s višestrukim prijelomima kralježnice, zdjelice i kuka te s unutarnjim krvarenjem.
Bez mogućnosti poziva u pomoć, par je dva dana čekao u šatoru dok je bjesnila mećava. Temperatura joj je padala, bol je rasla, a misao da mora sama sići ili umrijeti postajala je jedina opcija. U tim je trenucima sama sebi obećala da će, preživi li, jednoga dana vidjeti Himalaju.
„Ako ću umrijeti”, rekla je, „umrijet ću pokušavajući živjeti.”
Nakon pet dana mukotrpnog spuštanja – veći dio puta pužući, u deliriju i s Kenovom pomoći – stigli su do ceste gdje ih je konačno pronašla pomoć. Liječnici su je upozorili da se s takvim ozljedama više nikada neće moći baviti planinarenjem.
Jean je odbila prihvatiti tu presudu. Dvije godine poslije, još s trajnim oštećenjima i kateterom, ispunila je zakletvu s Mount Whitneyja i otputovala u Himalaju. Borila se s kroničnom boli i depresijom, no upravo ju je iskustvo preživljavanja naučilo mentalnoj izdržljivosti.
„U jednom trenutku sam poželjela da nisam preživjela”, priznala je, „ali onda sam se sjetila Mount Whitneyja. Ako sam tada mogla, mogu opet.”