Europski parlament u travnju je izglasao direktivu koja građanima daje zajamčeno pravo na popravak kućanskih uređaja, a države članice imaju dvije godine da je unesu u svoje zakonodavstvo. Ključnu ulogu u pregovorima imala je hrvatska zastupnica Biljana Borzan, koja zakon vidi kao prekretnicu u borbi protiv „programiranog kvarenja” proizvoda.
„Ako se EU zakoni budu pravilno primjenjivali, ovo uistinu može biti zaokret za način na koji proizvodimo i konzumiramo”, poručuje Borzan i podsjeća da bi kružno gospodarstvo do 2030. moglo donijeti više od 700 milijardi eura te stvoriti dva milijuna radnih mjesta.
Prema njezinim riječima, proizvođači će morati objavljivati cijene rezervnih dijelova i alata na posebnom europskom portalu, a „razumna cijena” definirat će se u nacionalnim propisima. Direktiva o eko-dizajnu pak nalaže da ključne komponente budu zamjenjive, a nacrti uređaja dostupni serviserima.
Međutim, Hrvatska udruga za zaštitu potrošača upozorava da se novim pravilima riskira pretvaranje kupaca u taoca jeftinih i nekvalitetnih proizvoda. Udruga podsjeća da danas kupac tijekom jamstvenog roka uglavnom može birati između popravka, zamjene ili povrata novca, dok bi obvezni servis to pravo mogao ograničiti.
„Nama ne treba pravo na popravak novog proizvoda, već povrat novca ili zamjena proizvoda. Kada se popravlja novi proizvod, to više nije novo, a stimulira se prodaja nekvalitetnih proizvoda”, poručuju iz Udruge i dodaju da bi tržište moglo biti „preplavljeno nekvalitetnim proizvodima”.
U Udruzi sumnjaju i da će se cijene servisa spustiti: „Potrošači imaju još neke mogućnosti popravka unutar jamstvenog roka jer je trgovac dužan osigurati servis i dijelove, ali nakon isteka jamstva potrošač je prepušten sam sebi i svojoj dovitljivosti.”
Borzan, koja prati provedbu zakona u Saboru, priznaje da rokovi tijesno stišću, ali vjeruje da će se prijedlog ipak usvojiti na vrijeme. Smatra da trošak popravka danas diktiraju loš dizajn, zalijepljeni dijelovi i manjak servisera – problemi koje bi nova pravila trebala ublažiti.
Zaključno, pravo na popravak donosi potencijalno ogromne ekonomske i ekološke koristi, ali i otvara pitanje hoće li potrošači izgubiti mogućnost da neispravne uređaje jednostavno vrate ili zamijene. Sudar stavova između zakonodavaca i udruga potrošača otkriva da će stvarni učinak ovisiti o detaljima provedbe – od transparentnosti cijena do dostupnosti kvalificiranih servisera.