Država je ovih dana odlučila smanjiti poreznu osnovicu za rashode koje poduzeća izdvajaju za sponzoriranje sportskih pravnih osoba. Mjera, protumačena kao poticaj ulaganjima u sport, odmah je otvorila dva pitanja:
- Zašto se na ovakav korak čekalo tako dugo?
- Zašto istovjetne olakšice nisu obuhvatile i kulturni sektor?
Komentator Ivica Ivanišević podsjeća da bi se na prvo pitanje moglo odgovoriti tek lakonskim „bolje ikad nego nikad”, no drugo zahtijeva dublju analizu. Prema njegovu tumačenju, razlozi leže ili u osobnim afinitetima donositelja odluka – koji možda jednostavno ne mare za knjige, glazbu, kazalište ni vizualne umjetnosti – ili u njihovoj latentnoj nelagodi pred kulturnim djelovanjem.
„Vlast je se boji, želi je držati u pokornosti, ona je prijetnja, trn u peti. Zato sport može, ona ne”, upozorava Ivanišević, tvrdeći da politička elita kulturu promatra kao potencijalno subverzivan teren koji je teže kontrolirati od stadiona i dvorana. Sport, sa svim svojim spektaklom patriotizma i jasnim rezultatima na semaforu, dobiva porezni vjetar u leđa, dok se umjetnici i institucije kulture moraju snalaziti bez ikakvog dodatnog poticaja.
Pitanje ostaje otvoreno: hoće li nadležni uskoro proširiti porezne olakšice i na kulturu ili će, u strahu od njezine kritičke oštrice, nastaviti držati umjetnike u financijskoj stezi? Trenutačna odluka sugerira da će kulturu pričekati još jedna runda borbe za ravnopravan tretman u državnoj blagajni.