Pedeset godina nakon što je Pier Paolo Pasolini brutalno ubijen na plaži Ostije, njegova umjetnička ostavština snažno odzvanja i u Hrvatskoj. Novi hrvatski prijevod knjige Dacije Maraini „Dragi Pier Paolo” (Disput, prijevod Ita Kovač) i riječki multimedijalni program povodom obljetnice rasvjetljuju slojevitu figuru talijanskog pjesnika, redatelja i provokatora.
Ranjivi mit tragičnog intelektualca Pasolini je u noći s 1. na 2. studenoga 1975. pronađen mrtav na blatnjavoj ledini među barakama Ostije – ambijentu gotovo identičnom onome kojim lutaju junaci njegovih romana „Besprizorni” i „Žestok život”. Ubojstvo do danas nije razjašnjeno, a misteriozna smrt dodatno je učvrstila mit o autoru koji je neprestano prkosio političkim, vjerskim i društvenim dogmama.
Intimni portret iz pera bliske prijateljice Maraini u knjizi gradi fiktivnu korespondenciju s pokojnim prijateljem, pletući snove i sjećanja u istodobno nježan i racionalan mozaik. Njezina pisma otkrivaju Pasolinija kao čovjeka „gipkog tijela i zamišljenog pogleda”, zaljubljenika u riječi, film i ples, ali i neumornog polemičara. Djelo će premijerno biti predstavljeno na festivalu Sa(n)jam knjige u Istri.
Rijeka u znaku Pasolinija U Zajednici Talijana Rijeka otvorena je izložba „Pasolini savjest Italije. Riječi, slike, nasljeđe”. Kustosi Mario Brandolin i Renato Danelone na deset tematskih panela prate Pasolinijev život, filozofiju i građanski angažman. Projekt su poduprli Generalni konzulat Italije u Rijeci i Talijanski institut za kulturu u Zagrebu.
Paralelno, Art-kino provodi filmski ciklus „Pasolini 1975.”. Program je započeo kratkim filmom „Skuta” (1963.), satiričnom parodijom holivudskih biblijskih spektakala zbog koje je autor nakratko završio u pritvoru. Slijede remek-djela:
• „Evanđelje po Mateju” (1964.) – biblijska drama koja je, usprkos početnom otporu Crkve i političkih frakcija, proglašena jednim od najvjernijih filmskih prikaza Krista; • „Teorema” (1968.) – egzistencijalna alegorija o tajanstvenom posjetitelju koji razara buržoaziju; • „Dekameron” (1971.) – erotski i folklorni hommage Boccacciu; • „Salò ili 120 dana Sodome” (1975.) – ekstremna osuda fašističke okrutnosti, Pasolinijeva oproštajna provokacija.
Film kao „jezik stvarnosti” Pasolini je kamera bila sredstvo kojim je, kako je tvrdio, pokušavao „pomiriti Krista, Marxa i Freuda”. Istodobno je priznavao: „Ma koliko sam se trudio, nikad nisam uspio pupčanom vrpcom povezati sakralno i profano”. Upravo ta napetost između svetog, političkog i erotskog ostaje središnje mjesto njegova opusa – i razlog zbog kojega, pola stoljeća poslije, publika još uvijek traži odgovore u njegovim slikama i stihovima.