Više od deset godina nakon što je istina o mogućem pokopu oko 800 djece u septičkim jamama nekadašnjeg doma za samohrane majke u Tuamu izišla na vidjelo, irske vlasti započele su puna iskapanja posmrtnih ostataka.
• Dom u Tuamu vodile su redovnice Bon Secours i lokalno vijeće od 1925. do 1961. godine. • Istraživačica Catherine Corless 2014. je pronašla smrtovnice za 796 djece bez ikakvog traga o ukopu, što je pokrenulo javni pritisak. • Probno iskapanje 2016. potvrdilo je „znatne ljudske ostatke” u betonskim spremnicima za otpad, no vlasti su tek sada, nakon brojnih konzultacija i otpora, odobrile cjelovitu forenzičku ekshumaciju.
Preživjeli, obitelji i aktivisti godinama su zahtijevali da se mjesto tretira kao svako drugo mjesto zločina. PJ Haverty, koji je u domu bio razdvojen od majke, poručio je: „Redovnice su imale moć, sve se vrtjelo oko novca i moći.” Na javnim raspravama ljudi su upozoravali da djeca ne smiju ostati „u septičkoj jami s tek pločom”.
Sustav domova za majke i djecu u Irskoj postojao je sve do 2006. Kraljevska komisija, osnovana 2015. nakon otkrića u Tuamu, zaključila je 2021. da je u tim ustanovama umrlo više od 9 000 djece. Izvješće je domove opisalo kao „utočišta”, što su preživjeli nazvali umanjivanjem patnje. Državna shema odštete isključuje tisuće osoba, a primatelji moraju potpisati odricanje od daljnjih tužbi.
Neke konzervativne skupine i dalje osporavaju nalaze, nazivajući Tuam „prevarom”, dok Bon Secours, danas dio međunarodne zdravstvene korporacije, šuti. Istodobno, pojedine žrtve u visokoj dobi pristaju na ograničenu odštetu samo kako bi dočekale barem simboličnu satisfakciju.
Ekshumacija u Tuamu mogla bi biti presedan za druga masovna grobišta povezana s vjerskim ustanovama u Irskoj, ali i u Velikoj Britaniji, SAD-u i Kanadi. Preživjeli naglašavaju da je krajnji cilj dostojanstven pokop i identifikacija svake žrtve – te priznanje krivnje države i Crkve koje, kako tvrde, još uvijek „održavaju tišinu i nejednakost” što su dovele do ove tragedije.