Catherine Connolly osvojila je gotovo 65 posto glasova i postala sljedeća predsjednica Irske, no njezina pobjeda ponovno je razotkrila duboki raskorak između irske politike obrane i sigurnosnih trendova u Europi.
Connolly je dugogodišnja kritičarka NATO-a, u referendumima je glasala protiv Lisabonskog i Nicanskog ugovora, a aktualno njemačko povećanje vojnog proračuna opisala je kao „oživljavanje vojne industrijske baze” usporedivo s naoružavanjem 1930-ih. U Dublinu, gdje su ideali vojne neutralnosti ukorijenjeni još od uspostave države, takvi stavovi nisu na rubu nego u samoj političkoj sredini – što potvrđuje i rezultat na izborima.
Blizina rata u Ukrajini i ruske podmorske aktivnosti uz irsku obalu ipak nisu potaknule vlast da poveća ulaganja u oružane snage. Kapitalni proračun za obranu 2026. iznosi skromnih 300 milijuna eura; država nema borbene zrakoplove, mornarica jedva održava jedno plovilo dnevno u ophodnji, a topovi na pojedinim brodovima povremeno ne rade.
U praksi, britanski borbeni zrakoplovi nadziru irski zračni prostor, a Kraljevska mornarica traži ruske podmorske prijetnje u Sjevernom Atlantiku – uz odobrenje Dublina, ali bez formaliziranog dogovora. Stručnjaci zato zagovaraju anglo-irsku obrambenu uniju po uzoru na belgijsko-nizozemsku suradnju: zajedničku zaštitu neba i mora, zajedničke zapovjedne centre te koordiniranu obuku i nabavu, pri čemu bi Irska ulagala u ophodna plovila, kibernetičku obranu i zaštitu infrastrukture, a britanska strana osiguravala avione, fregate i satelitsku potporu.
Zagovornici modela ističu dva argumenta:
- Geografija nadjačava povijest – dvije države dijele otočni arhipelag i Zajedničku putnu zonu bez fizičke granice na irskom otoku.
- Ujedinjeno Kraljevstvo raspolaže kapacitetima koje Irska zasad odbija financirati.
U Bruxellesu se, u svjetlu rata u Ukrajini i moguće američke nepredvidljivosti, traži veća europska vojna autonomija. Formalna suradnja Dublina i Londona, tvrde analitičari, istodobno bi ojačala zapadne granice EU-a i produbila britansku uključenost u europsku sigurnosnu arhitekturu – bez obaveze sudjelovanja u NATO-ovim „stranim avanturama”.
Najžešći otpor dolazi od tzv. „brigade 1916.”, političkih i društvenih aktera koji neutralnost smatraju dogmom, a svako oslanjanje na britansku vojnu potporu – izdajom. Kritičari im pak spočitavaju „kognitivnu disonancu”: Irska je jedna od najglobaliziranijih ekonomija, dom Applea, Googlea i Pfizera, ali istodobno inzistira na izolacionističkoj obrambenoj politici.
U usporedbi s Austrijom – koja se također poziva na neutralnost, ali troši gotovo triput veći udio BDP-a na obranu – Dublinova izdvajanja izgledaju simbolično. Protivnici sada upozoravaju da je irsku sigurnost već desetljećima neizravno subvencionira britanski i širi NATO-v proračun te da je, pod aktualnim geopolitičkim pritiscima, vrijeme za trezveno preispitivanje starih mitova.