Kada Sjedinjene Države i Izrael nedavno zajednički napali iranske ciljeve, Kina je reagirala prema već poznatom obrascu: službeni Peking proglasio je udare „kršenjem suvereniteta”, zatražio hitan prekid vatre i povratak diplomaciji – no ostao je po strani kad je riječ o konkretnijem angažmanu.
Sličan pristup Peking prakticira i u drugim žarištima, od Gaze i Iraka do Venezuele. U pravilu kombinira tri koraka:
- Javna osuda sukoba i pozivanje na međunarodno pravo.
- Izbjegavanje neposrednog uključenja ili preuzimanja posredničke uloge izvan verbalnih poruka.
- Samoopozicioniranje kao razborita protuteža, uz isticanje američke „destabilizirajuće” uloge.
Kineski državni mediji i ovoga su puta naglasili da zapadni zračni udari „prijete širim regionalnim kaosom” te da bi mogli dodatno uvući Washington u ratnu spiralu. Neizrečena, ali jasna poruka glasi: dok SAD ratuje, Kina nudi stabilnost.
Ipak, izvan diplomatskih izjava Peking ne pokazuje spremnost za dublje posredovanje. Analitičari ističu da takva kombinacija retoričke potpore međunarodnom pravu i praktične suzdržanosti Kini omogućuje očuvanje dobrih odnosa s brojnim partnerima, bez preuzimanja vojnih ili političkih rizika. Time se vlastitim građanima i dijelu međunarodne javnosti šalje signal o odgovornoj, mirnodopskoj velesili – uz minimalan trošak na terenu.