Pariški muzej Louvre, dom „Mona Lise”, oduvijek je sa Seinom imao odnos ljubavi i straha: iste vode koje povremeno poplavljuju njegove podrume danas su ključne za očuvanje umjetnina. Kroz 100 kilometara cjevovoda gradski rashladni sustav prenosi hladnoću rijeke do oko 800 zgrada – od bolnica preko ureda do Louvrea, čiji je apetit golem: prosječna poslovna zgrada troši oko pola megavata rashladne snage, dok Louvre zahtijeva čak 12 megavata.
Učinkovitost sustava ovisi o temperaturi rijeke. Ljeti, kad voda Seine pređe 27 °C, potrebno je uključiti dodatne rashladnike (chillere). Operator Fraîcheur de Paris smije vraćati vodu u rijeku samo do 30 °C, pa u velikim vrućinama ostaje tek nekoliko kritičnih stupnjeva „manevarskog prostora”. „Morat ćemo odlučiti hoćemo li raditi s višim temperaturama ili graditi nove pogone”, objašnjava tajnica tvrtke Raphaëlle Nayral. Unatoč ljetnim izazovima, koeficijent učinkovitosti (COP) sustava ne pada ispod 4, a zimi doseže impresivnih 15.
Grad zato ubrzano širi mrežu: do 2042. cijevi bi trebale narasti na 245 km i opsluživati oko 3 000 objekata. Inženjeri pritom koriste i napuštene kanalizacijske tunele, dok arheološka nalazišta usporavaju svako novo kopanje u povijesnoj jezgri.
Duboka jezera – hladniji adut Dok se Pariz bori s ograničenjem plitke rijeke, neke zajednice oslanjaju se na znatno hladnije dubine. Sveučilište Cornell u saveznoj državi New York crpi vodu iz jezera Cayuga na 76 metara, gdje temperatura ne prelazi 4 °C. Time pokriva oko 98 % godišnjih potreba za hlađenjem 113 zgrada, uz ukupni COP oko 20. Slično rješenje koristi i kanadski Toronto: s 83 metra dubine Ontarija prema gradu stiže pitka voda koja usput rashlađuje stotinu zgrada – bolnice, gradske urede i nebodere – prije nego što se proslijedi u vodovod.
Tehnologija nije jeftina; isplativa je prvenstveno u gusto naseljenim središtima s kontinuiranom potražnjom za hlađenjem, poput uredskih četvrti. No klimatske promjene povećavaju tu potražnju baš kad zagrijavanje površinskih voda smanjuje raspoloživ kapacitet prirodnih „hladnjaka”.
Socijalna dimenzija hlađenja „U prošlim stoljećima pristup toplini bio je društveni jaz između bogatih i siromašnih”, podsjeća Nayral, dodajući kako se danas isti jaz stvara oko pristupa rashlađenim prostorima. „Posao je gradova pružiti zaklon.” Pariz zato vidi svoju rashladnu mrežu kao javno dobro koje bi, ako planovi uspiju, moglo ublažiti smrtonosne toplinske valove sve češće u srcu Europe.