Rijeka je ostala bez fotografa čiji je objektiv pola stoljeća bilježio i urbano podzemlje i najskrovitije detalje kulturne baštine. Damir Krizmanić Kriza (1959. – 2024.) preminuo je nakon duge bolesti, ostavivši za sobom golem arhiv koji svjedoči kako je grad pod Učkom mijenjao sebe – i dio svijeta.
Kriza je krajem 1970-ih, kao dvadesetogodišnjak s oskudnom opremom, počeo pratiti riječku punk i alternativnu scenu. Dok su se izvođači okupljali ispred Konta, on je iz prikrajka snimao koncerte, ulične susrete i buntovnu energiju koja je Rijeku upisala na glazbenu kartu tadašnje Jugoslavije. Njegove crno-bijele fotografije ostale su, uz rijetke nosače zvuka, ključni vizualni dokaz ere koju su vlasti nekoć smatrale „subverzivnom djelatnošću”.
Godine 1993. zaposlio se kao fotograf u tadašnjem Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Rijeci. Više od trideset godina sustavno je dokumentirao sakralne objekte, kapelice, krajputaše, arheološka iskapanja i obnovu povijesnih građevina od Paga i Raba do Savudrije. Konzervatorski ured u Rijeci procjenjuje da je upravo njegovim snimkama popunjena cjelokupna fotodokumentacija Registra kulturnih dobara Primorsko-goranske županije.
• opremio stotinjak konzervatorskih podloga i elaborata; • snimio tisuće kadrova – od detalja na liturgijskom srebru do zračnih fotografija kulturno-povijesnih cjelina; • višekratno istraživao teren Gorskog kotara i otoka Cresa, bilježeći mijene krajolika i nestanak tradicionalne ruralne arhitekture.
Zahvaljujući istančanom osjećaju za kompoziciju i svjetlo, Kriza je bio jednako uvjerljiv u dokumentarnoj i umjetničkoj fotografiji. Kolege su ga 2022. kandidirali za državnu nagradu „Vicko Andrić”, naglasivši „ogroman opus i neprocjenjivu vrijednost” njegovih radova.
Premda samozatajan, utjecao je na generacije – od glazbenika koji se danas pozivaju na riječki punk do stručnjaka za zaštitu baštine koji se svakodnevno služe njegovim snimkama. Gradskim se krugovima već čuju pozivi da se dio galerijskog prostora nazove njegovim imenom i trajno otvori Krizina fototeka javnosti.
Njegov odlazak podsjetnik je da fotografija može biti više od svjedočenja: ona postaje memorija grada. Kriza je tu memoriju stvarao tiho, gotovo nevidljivo – ali zauvijek.