Davno prije nego što su se današnji megakruzeri s nekoliko tisuća putnika počeli probijati Jadranom, u dolinu Neretve je 1838. uplovio prvi parobrod. Kroničari su tada opisali dramatičan prizor kraj današnjeg Fort Opusa: brod se, pod težinom zategnutog užeta, „već naginje lijevo“, posada skače u rijeku i gura s desne strane, a blatnjavi kotači „priskaču u pomoć po potrebi“. Nakon polusatne borbe, pišu, „parobrod pluta, kreće“.
Za tadašnje stanovnike Neretve golema željezna konstrukcija, dim i kotači bili su pravo čudo. „Stanovnici, na obali rijeke, nisu se mogli prestati čuditi toj masi, tom dimu, tim kotačima, toj okrunjenoj glavi“, zabilježeno je u kronici. Sudci su, navodi isti zapis, ispitivali kako je posada uopće stigla tako daleko, a lokalci su sumnjali da će ikad više vidjeti išta slično.
Ipak, upravo ta plovidba smatra se početkom organiziranog putničkog prometa duž istočne jadranske obale. Zasluge se u kronikama pripisuju „kralju Pravednom“, čijom je potporom parobrod pokrenut – premda je o kojoj je osobi riječ danas predmet povjesničarskih rasprava.
Od tog prvog uplovljavanja prošlo je gotovo dva stoljeća, a nekadašnji parobrodi s kotačima evoluirali su u plutajuće gradove. Današnji kruzeri, visoki poput stambenih zgrada, na jednome putovanju ugoste nekoliko tisuća turista i donose znatan prihod dalmatinskim lukama. No korijeni tog spektakla, podsjeća nas zapisana priča, sežu do jednog blatnjavog dana 1838. kada su radoznali Neretvani prvi put vidjeli brod na parni pogon i – kako su pisci bilježili – „možda nikada više neće vidjeti drugi“. Ironija povijesti dokazala je suprotno: nakon prvog parobroda uslijedile su tisuće brodova, a Dalmacija je danas čvorište svjetske kruzing-industrije.