Generacije Puljana rođene sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća svjedočile su golemom tehnološkom skoku – od telefonskih govornica i videokaseta do interneta u gotovo svakom džepu.
Početkom osamdesetih računalo je u obiteljskom domu bilo rijetkost. Tijekom četverodnevne nastave informatike u Centru za tehničku kulturu na Verudi, od 28 sedmaša tek su se dvije ruke podigle na pitanje ima li itko osobno računalo. U to vrijeme prvi su se "+286" strojevi tek probijali u redakcije, zamjenjujući pisaće strojeve, a ubrzo su stigle i „svemirske” 386-ice.
Pula je svoje prve javno dostupne računale dobila u Multimedijalnoj čitaonici u Carrarinoj ulici, nakon čega su terminali niknuli u tadašnjem Multimedijalnom centru Luka te u nekoliko kafića gdje su turisti i domaći provjeravali elektroničku poštu. Ključni trenutak bilo je otvaranje nove gradske knjižnice 2004., kada su računala na njezinu prizemlju postala svakodnevni prozor u svijet.
Rane devedesete obilježila je videotekarska groznica: gradski telefonski imenik tada bilježi oko petnaest videoteka koje su istodobno nudile hit naslove. Redovi, liste čekanja i simbolične kazne za „nepremotanu“ kazetu bili su dio subotnje rutine ljubitelja filma.
Danas, kada se filmovi i pozivi obavljaju dodirom ekrana, ta era izgleda poput drugog života – nekog prošlog stoljeća, pa i tisućljeća – no u pulskoj memoriji ostaje dragocjena priča o tome kako se grad upoznao s digitalnim svijetom.