Sveprisutne kućne i ulične nadzorne kamere, nekad zamišljene isključivo kao zaštita privatne imovine, pretvaraju se u novo vojno oružje. Najnovije istraživanje tvrtke Check Point pokazuje stotine pokušaja upada u potrošačke kamere širom Bliskog istoka, sinkroniziranih s nedavnim iranskim raketnim i dronovskim napadima na Izrael, Katar i Cipar.
Tvrtka je zabilježila pokušaje iskorištavanja pet već poznatih ranjivosti u uređajima marki Hikvision i Dahua. Sve su ranjivosti zakrpane još od 2017., no mnogi vlasnici nikad ne instaliraju ažuriranja pa kamere ostaju otvorene za preuzimanje. Pokušaji su registrirani u Bahreinu, Cipru, Kuvajtu, Libanonu, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima te stotinama slučajeva unutar samog Izraela.
Check Point kampanju povezuje s trima hakerskim skupinama za koje vjeruje da potječu iz Irana; jedna od njih ranije je dovođena u vezu s iranskim Ministarstvom obavještajnih poslova.
„Now hacking cameras has become part of the playbook of military activity”, rekao je voditelj istraživanja prijetnji Sergey Shykevich, ističući da nadzorne kamere često nude bolju rezoluciju od satelita i pritom su besplatno raspršene po gradovima.
Dvostruki nož Premda se istraživanje fokusira na iranske napade, praksa je daleko raširenija. Izraelske obavještajne službe, primjerice, koristile su prometne kamere u Teheranu kako bi pratile kretanje čuvara i planirale zračnu operaciju u kojoj je poginuo ajatolah Ali Hamenei. U Ukrajini su obje zaraćene strane godinama hakirale tuđe kamere: Rusija za navođenje udara na Kijev, a Ukrajina za praćenje kretanja ruske vojske preko Kerčkog mosta ili kod Sevastopolja. Ukrajinska sigurnosna služba pritom je, kako navodi, privremeno isključila čak 10 000 web-kamera kako bi spriječila neprijateljsko izviđanje.
Stručnjaci upozoravaju da je riječ o jeftinijem, tišem i ponekad učinkovitijem alatu od satelita ili dronova. „The adversary's already done the work for you. They've placed cameras all around a city”, kaže vojni analitičar Peter W. Singer, naglašavajući da kamere pružaju kutove koje orbitalni senzori ne mogu.
Složen problem odgovornosti Glavobolju zadaje i pitanje odgovornosti. Proizvođači i vlasnici uređaja rijetko snose posljedice, dok se vojne koristi ostvaruju tisućama kilometara dalje. „Who's liable, who's responsible, who's accountable?”, pita se istraživač kibernetičke sigurnosti Beau Woods, upozoravajući da je kamera tek jedna karika „ubilačkog lanca”, ali kritična za uspjeh udara.
S obzirom na golem broj nesigurnih kamera u prometu i sporu dinamiku ažuriranja, izgledi su da će ovaj tihi oblik izviđanja ostati sastavni dio sukoba još godinama – bez obzira na to gdje bukne sljedeći rat.