Svjedočanstva preživjelih sumještana i prikupljena arhivska građa otkrivaju dosad nepoznate sudbine Kanfanaraca koji su u ratnom i poratnom kaosu između 1943. i 1947. nestali ili pogubljeni pod optužbama novih vlasti.
Prema kronologiji prikupljenoj iz kazivanja lokalnih svjedoka, prvi je strijeljan Bruno Roman (38), sin nekadašnjeg načelnika Carla. Nakon što je oslobođen na sudu u Žminju, Roman je upućen kući sporednom cestom gdje ga je presreo i ubio muškarac poznat pod nadimkom Zadran te zatrpao kamenjem pokraj Krajcarova Brijega. Nedugo potom i sam Zadran nestaje – uobičajen obrazac kojim, kako posvjedočuju mještani, „Udba nije ostavljala svjedoke“.
Sljedećih mjeseci meta su postali uglavnom imućni ili javno eksponirani Kanfanarci: • Luigi Ferri (57), gostioničar pokraj željezničke stanice, odveden je u lipnju 1945. na magarećoj zaprezi i bačen u nepoznatu jamu. Druga verzija spominje kamion iz 1943., na kojemu je, tvrdi svjedok Giovanni Zohil, istodobno nestao i Vicente Stipančić. • Basilio Banco (56) pretučen je do smrti 16. siječnja 1944. u pulskoj bolnici, navodno samo zato što je bio deklarirani fašist, iako ga nitko nije povezivao sa zločinima. • Trgovac Piero Štroligo, učitelj iz Sošića poznat pod imenom Đovanin te poljoprivrednica Ana Sošić s mužem Joakinom odvedeni su i ubijeni, a njihove dvije kćeri ostale su siročad.
Mještani ističu kako su za većinu žrtava imali samo riječi hvale, pa vjeruju da su motiv bili pljačka i preraspodjela njihove imovine. Priče o krađi namještaja, odjevnih predmeta pa čak i klavira iz općinske zgrade potkrepljuju tezu o „samoposluzi partijskih dužnosnika“.
Montirani proces 1947.
Godine 1947. Okružni narodni sud za Istru organizirao je u Kanfanaru suđenje skupini uspješnih obrtnika. Braća Livio (37) i Aldo Milotić (38), vlasnici trgovine, dobili su ukupno 4 godine i 8 mjeseci prisilnog rada, oduzimanje cjelokupne imovine i gubitak građanskih prava. Kada su ih odvodili, njihova majka je na trgu jecala: „Addio Livio, addio Aldo, non vi vedro’ mai piu`“.
Mlinar Giuseppe Pizziga (36) osuđen je na 3 godine i 8 mjeseci rada, a njegova majka Roža na šest mjeseci uvjetno, uz konfiskaciju imovine. Mesar Andrea Del Treppo (34) dobio je šest mjeseci popravnog rada. Svi navodi ukazuju da su priznanja iznuđena noćnim ispitivanjima, fizičkim zlostavljanjem i potpisivanjem praznih listova papira.
Režim nije poštedio ni Crkvu. Kanfanarski svećenik don Irenko Gallo 1955. je osuđen na 18 mjeseci prisilnog rada zbog kritike komunističkog sustava i spomena ubijenog kolege Miroslava Bulešića. Teški fizički poslovi u riječkoj luci ostavili su trajne posljedice – ruke su mu drhtale do kraja života.
Popis nestalih koje je u knjižici „Canfanaro d’Istria i miei ricordi“ navela Maria Pia Stefani, kći Vicentea Stipančića, potvrđuje kako u jamama nisu završavali samo Talijani, nego i Hrvati čija su prezimena prethodno bila prisilno talijanizirana. Među navedenima su obitelji Cescutti, Pokrajac, Nagliaretto i Šturman, a iz Rovinjskog Sela izdvaja se posebno okrutno ubojstvo svećenika Tarticchije.
Ukupni broj žrtava i dalje je predmet istraživanja, no novo prikupljeni iskazi bacaju svjetlo na sustavan obračun s „klasnim neprijateljem“ u malim istarskim sredinama – proces koji je, prema mnogim svjedočenjima, istodobno poslužio i za osobno bogaćenje lokalnih partijskih čelnika.