Njemačka je od 1990. prepolovila emisije stakleničkih plinova i, na papiru, i dalje korača prema cilju klimatske neutralnosti do 2045. godine. No dok se brojke još drže, politički i društveni entuzijazam za zelenu tranziciju sve je slabiji.
Ključni pomaci dosad • Emisije su oko 50 % niže nego 1990., što djelomično duguje poslijereunifikacijskom kolapsu industrije na istoku zemlje. • Prošle godine 59 % električne energije dolazilo je iz obnovljivih izvora. • Do 2030. planira se smanjenje emisija za 65 %, a sustav trgovanja emisijskim kvotama od 2027. obuhvatit će i promet te zgrade, čime bi pod ograničenjem bilo tri četvrtine europskih emisija.
Politički zaokret udesno Pandemija, rat u Ukrajini i visoka inflacija potaknuli su novo preispitivanje klimatskih politika. Vladajuća koalicija predvođena Kršćansko-demokratskom unijom Friedricha Merza vratila je u fokus fosilni plin, ukinula dio biciklističkih staza u Berlinu i povisila ograničenja brzine na gradskim cestama. Poteze je pozdravio i bivši američki predsjednik Donald Trump, iako su njemački nuklearni reaktori i dalje zatvoreni.
Istodobno krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD) mjesecima vodi u anketama, a klimatsku i energetsku politiku postavila je odmah iza migracija. Retoriku AfD-a dijelom preuzimaju i umjereniji konzervativci, tvrdeći da „zeleni propisi” potiču deindustrijalizaciju.
Aktivisti i sudovi guraju naprijed Kada je skupina mladih, predvođena Luisom Neubauer, tužila vladu zbog presporog djelovanja, Ustavni sud presudio je da je klimatski zakon „djelomično neustavan” i naložio njegovo pooštravanje. „Ako zanemarimo emisije, bili smo sjajni”, ironično je komentirala Neubauer, aludirajući na nekadašnji ugled zemlje koja odvajanje otpada i platnene vrećice voli ubrajati u ekološke uspjehe.
Stručnjaci, pak, upozoravaju da ono najteže tek dolazi: prijelaz na čistu energiju u prometu, grijanju zgrada i poljoprivredi. Klimatski ekonomist Ottmar Edenhofer strahuje da bi Njemačka mogla postati „predvodnik u rastavljanju Europskog zelenog plana” ako popusti pred industrijskim i političkim pritiscima.
Klimatske dileme pod kulturnim reflektorom Ogorčenje zbog prijedloga zamjene plinskih kotlova toplinskim pumpama, sporovi oko ograničenja brzine na autocestama i kronično zapuštena željeznička infrastruktura pretvorili su zelene mjere u novu liniju društvenih podjela. Neubauer upozorava da „sljedećih 20 godina neće biti nimalo ugodnih” i da će javnost odustati čim poskupe radovi ili se zakompliciraju svakodnevne navike, ako ne postoji jasno „zašto” iza klimatskih žrtava.
Unatoč svemu, institucionalni okvir ostaje snažniji nego u većini bogatih zagađivača: klimatski ciljevi imaju formalnu zakonsku zaštitu, sudovi ih budno prate, a većina parlamentarnih stranaka još uvijek ih, barem deklarativno, podupire.
Hoće li to biti dovoljno da Njemačka izbjegne raskorak između ambicioznih planova i političke stvarnosti, pitanje je na koje će odgovor dati nadolazeće godine – i emisije koje se neće moći ignorirati.
