Čitatelj Jutarnjeg lista nedavno je za robu naručenu iz Ujedinjenog Kraljevstva platio ukupno 148,65 eura ‒ od čega čak 42,50 eura otpada na naknade privatnom carinskom posredniku. Iako je sam izračun carine i PDV-a bio točan, muškarca je zbunilo zašto ga uopće mora raditi treća tvrtka s kojom nema nikakav ugovor i kako je ona došla do njegovih osobnih podataka.
Nakon pokušaja da sam obračuna i uplati državna davanja, potrošač je otkrio da takva mogućnost – barem u praksi – ne postoji. Carinska uprava potvrđuje da zakon ne zahtijeva obvezno posredovanje, ali istodobno priznaje da nije uspostavila nikakav kanal, fizički ni digitalni, koji bi fizičkim osobama omogućio samostalno podnošenje carinske deklaracije. Ključni problem leži u činjenici da je elektronički sustav G2B, potreban za komunikaciju s Carinom, razvijen isključivo za poslovne subjekte.
„Realizacija samostalnog podnošenja carinske deklaracije složena je zbog niza specifičnosti, pogotovo tehničkih preduvjeta”, navode iz Carinske uprave, ističući da bi građani morali imati aplikaciju sposobnu razmjenjivati strogo propisane elektroničke poruke s njihovim sustavom. Takva oprema i registracija nose znatan financijski trošak, zbog čega „fizičke osobe ne podnose deklaracije, nego koriste usluge carinskih otpremnika”.
Rezultat je sustav koji de facto pogoduje posrednicima: potrošači nemaju alternativu osim plaćanja dodatnih naknada, čak i kada zakon ne nameće takvu obvezu. Za razliku od primjerice uvoza automobila, koji se već godinama može odraditi putem e-Građani, za male poštanske pošiljke država još nije predvidjela jednako jednostavno rješenje.
Dok ne dođe do izmjena u e-Građani ili prilagodbe postojećeg G2B sustava i za privatne korisnike, građani će i dalje plaćati tuđe račune – iako bi, uz malo administrativne volje, sva davanja državi mogli uplatiti sami, brzo i jeftino.