Suhi pejzaž južno od Jeruzalema mijenja se tek nijansama pijeska, no priče koje stižu iz svake postaje na cesti 232 sve su teže. Skupina hrvatskih novinara, pod pratnjom izraelskih vodiča i diplomata, obišla je mjesta koja su 7. listopada 2023. postala sinonim najkrvavijeg dana u novijoj povijesti Izraela.
Prva je Sderot, grad koji se izvukao od potpune okupacije, ali ne i od tragedije. Vodič Mark podsjeća: „Grad Sderot nije bio osvojen… Ali policijska postaja jest.” Zgrada je, kaže, na kraju dignuta u zrak zajedno s dvadeset napadača Hamasa.
Nahal Oz – vojarna djevojaka promatračica
Nekoliko kilometara dalje, na nekadašnjoj nadzornoj bazi Nahal Oz, priča preuzima Jana iz izraelskog Ministarstva vanjskih poslova. Sedam mladih promatračica bilo je oteto, a jedna ubijena. „Bile su jako mlade, neke su stigle tek nekoliko dana prije napada”, kaže tiho i dodaje da je među ubijenima i njezina dvadesetogodišnja prijateljica koja je upravo trebala završiti službu.
Kibuc Alumim – prva linija obrane
Vjerski kibuc Alumim, osnovan 1966., imao je oko 500 stanovnika te 2023. Među poginulima su 22 radnika iz Tajlanda i Nepala; dvojica su odvedena kao taoci. Napadači su, prema Marku, najprije presjekli ogradu sa suprotne strane i pokušali proći dalje prema Sderotu, ali ih je zaustavila dobro organizirana prva obrambena skupina kibuca.
Nir Oz – spaljene kuće, uporna obnova
U Nir Ozu je četvrtina mještana ubijena ili odvedena u Gazu. Spaljene kuće i katkada tek gole betonske školjke podsjetnik su na „Al-Aqsa Flood Plan”, kako izraelski vojni glasnogovornik Roni naziva akciju Hamasa. Ograda duga 41 kilometar probijena je, tvrdi, na 114 mjesta; borbe su se istodobno vodile na 35 lokacija. Unatoč svemu, dio stanovnika se vraća, a potpuna obnova predviđena je do 2026.
Re’im – festival koji je završio masakrom
Najpotresniji prizor čeka u pustinji kraj Re’ima, gdje memorijalni prostor čuva uspomenu na masakr na Nova Music Festivalu. Svijeće, fotografije i poruke „We will dance again” ispunjavaju mjesto na kojem je ubijeno više od 360 sudionika.
Tridesetpetogodišnja Mazal, preživjela festivala, prisjeća se: „Bilo je tu ljudi svih vjera, svih boja… Svi su plesali.” U 6.20 glazba je stala, ubrzo su se pojavile rakete, a onda rafali. „Ležala sam na trbuhu, disala pijesak… Glumila sam da sam mrtva.” Satima je, kaže, sa dvadesetdvogodišnjom djevojkom skrivala tijelo pod granjem dok su napadači prolazili pokraj njih.
Širi prsten sukoba
Roni podsjeća da je nakon 7. listopada Hezbollah ispalio više od 7 500 projektila, a u napade su se uključile i milicije iz Sirije, Iraka te Huti iz Jemena s više od 400 balističkih raketa. Sve to opisuje kao iranski pokušaj stvaranja „vatrenog prstena” oko Izraela.
Iluzija mira ili nada u povratak?
„Naša najveća pogreška bila je vjerovati da gospodarska suradnja znači sigurnost”, kaže Roni, podsjećajući da je neposredno prije napada izdano još 18 000 radnih dozvola Palestincima iz Gaze. Vjerovali su da plaća i posao hrane obitelj i gase mržnju; taj se optimizam tog jutra rasplinuo.
Dok sunce neumoljivo prži spaljena polja, vodiči naglašavaju kako, unatoč traumi, život polako pobjeđuje – obnova kuća, povratak obitelji, sadnja drveća. Istodobno, s druge strane ograde tek nekoliko kilometara dalje, 2,2 milijuna tona humanitarne pomoći pristiže stanovnicima Gaze kroz prijelaz Kerem Shalom.
Svaki metar ovog pograničnog pojasa danas je podsjetnik da rat uvijek ima dvije strane medalje. U tišini razorenih kibuca i među svijećama festivala čuje se i dalje glazba – ponekad iz prkosa, ponekad u čast mrtvima, ali uvijek kao šapat da se iluzija mira još nije sasvim predala.