Veća zrnca, drugačiji izvor, ali gotovo ista hranjiva vrijednost – to je kratki rezime rasprave o morskoj i kuhinjskoj soli koju nutricionisti redovito otvaraju.
Morska sol nastaje prirodnim isparavanjem morske vode. Budući da se obrađuje minimalno, u tragovima zadržava minerale poput kalcija, kalija i magnezija, a krupniji kristali daju hrskavost pri posipanju hrane.
Kuhinjska sol vadi se iz podzemnih naslaga, zatim se fino melje i pročišćuje. Time gubi prirodne minerale, ali dobiva dodatke protiv zgrudnjavanja i, što je ključno, jod. Jod pomaže stvaranju hormona štitnjače i sprečava gušavost, zbog čega je obogaćivanje kuhinjske soli ovim mineralom postalo javnozdravstveni standard.
Nutritivno gledano, obje verzije sadrže oko 40 % natrija po masi. Razlika u kristalima čini da u žličici morske soli ima otprilike 2000 mg natrija, dok žličica finije kuhinjske soli sadrži oko 2360 mg. Preporučena dnevna granica za odrasle iznosi 1500 mg natrija, no prosječna osoba unese više nego dvostruko – više od 3400 mg na dan. Prekomjernost se izravno povezuje s povišenim krvnim tlakom te većim rizikom od srčanih bolesti i moždanog udara.
Dok se jodirana kuhinjska sol ističe zaštitom štitnjače, morska sol u kozmetičkoj se primjeni pokazala korisnom. Kupke obogaćene morskom soli mogu ublažiti iritacije i simptome ekcema, a sol bogata magnezijem dodatno hidratizira suhu kožu.
Zaključak stručnjaka je jasan: izbor između morske i kuhinjske soli više je stvar okusa i teksture nego zdravlja. Ono što je doista važno jest količina – bez obzira na vrstu, pretjerivanje s natrijem ostaje najbrži put do problema s tlakom i srcem.