Bio je kraj studenoga 2024. kad je Zoran Milanović s impresivnih 74,68 % glasova osvojio drugi predsjednički mandat. Uspjeh je odmah potaknuo nagađanja: može li jedini SDP-ovac koji je u posljednjih petnaestak godina pobijedio HDZ ponovno povesti socijaldemokrate – ovoga puta prema Banskim dvorima?
Euforija unutar lijevog bloka nije trajala dugo. Čim su se pojavile priče o mogućoj Milanovićevoj kandidaturi za premijera, javila se i oštra kritika. Bivša glasnogovornica Račanove vlade zapitala je: „Zar oporba nema ništa više od patološkog karijerista, narcisa, čovjeka bez vrijednosti?” Time je jasno poručila da Milanovića ne vidi kao rješenje, nego kao opasnost za vjerodostojnost oporbe.
Pritom su se mnogi prisjetili 2024., kada je Milanović, ulazeći u politički džumbus koji je sam kreirao, pokušao preuzeti ulogu premijerskog kandidata – ali bez izborne pobjede. Budući parlamentarni izbori 2028. već se spominju kao nova prilika, no ostaje neizvjesno hoće li se SDP odlučiti ponovno osloniti na predsjednika čije polarizirajuće metode izazivaju i divljenje i prezir.
Dok simpatizeri ističu njegovu jedinstvenu sposobnost mobilizacije lijevog biračkog tijela, unutarstranački protivnici upozoravaju na rizik da SDP postane talac Milanovićeva stila. Sukob unutar oporbe tako je sve vidljiviji: dio članstva vidi dvostrukog predsjednika kao posljednju nadu za rušenje HDZ-a, dok ga drugi smatraju teretom koji onemogućuje širu koaliciju.
Za sada, Milanović šuti o planovima. Jedino je sigurno da će svaki njegov politički potez – od predsjedničke palače do mogućeg saborskog poprišta – nastaviti dijeliti ljevicu i oblikovati izborni teren do 2028.
