Bivši kralj Juan Carlos I. u novoj autobiografiji „Pomirenje” na 500 stranica progovara o ključnim trenucima svojeg burnog života – od odrastanja pod okriljem generala Franciska Franca, preko uloge u sprječavanju vojnog udara 1981., do današnje samoće u egzilu u Abu Dhabiju.
Kult diktatora Juan Carlos priznaje da je na poziv Franca kao desetogodišnjak stigao iz izgnanstva u Španjolsku i od tada se „enormno divio“ diktatorovu „intelektu i političkom osjećaju“. Prisjeća se trenutka kad mu je teško bolesni Caudillo, držeći ga za ruku, šapnuo: „Vaše visočanstvo, molim vas samo jedno: održite zemlju ujedinjenom.“ Dva dana nakon Francove smrti 1975. bio je okrunjen.
Drama u lovi U memoarima se prvi put detaljnije osvrnuo na tragediju iz 1956. kada je, kako tvrdi, slučajno usmrtio 14-godišnjeg brata Alfonsa dok su „čistili pištolj“ u Portugalu: „Izgubio sam prijatelja i povjerljivika. Bez te smrti moj bi život bio manje sumoran, manje nesretan.“
„Slobodu sam dao – ali je nikad nisam uživao“ Kralj piše da mu je 1981. donošenje odluke da stane pred tenkove i vojne hunte donijelo slavu spasitelja demokracije, no ironično ga je, kaže, lišilo osobne slobode: „Španjolcima sam dao slobodu uspostavivši demokraciju, ali je nikad nisam mogao osjetiti.“
Afera koja ga je stajala prijestolja Svoj pad povezuje s dugogodišnjom vezom s dansko-njemačkom aristokratkinjom Corinnom zu Sayn-Wittgenstein-Sayn. „Bila je to teška pogreška koja je uništila moj ugled“, priznaje. Javnost mu je okrenula leđa 2012. kad se, usred masovnih otkaza, otkrilo da uživa u luksuznom safariju u Bocvani.
Odricanje i egzil Juan Carlos abdicirao je 2014., a 2020. otišao u Ujedinjene Arapske Emirate nakon što su protiv njega pokrenute istrage o pranju novca; postupci su kasnije obustavljeni, ali mu je sin kralj Felipe VI. ukinuo godišnju apanažu od 200 000 eura. Bivši monarh priznaje i da je bilo „teška pogreška“ prihvatiti 65 milijuna eura darovanih 2008. od saudijskog kralja Abdulaha: „Dar koji nisam znao odbiti.“ Dodaje kako se danas osjeća napušteno: „Sad kada mi je sin okrenuo leđa iz dužnosti, kad su mi se prijatelji okrenuli, shvaćam da nikada nisam bio slobodan.“
Bez mirovine i bez pozivnice Memoari stižu uoči 50. obljetnice Frankove smrti, na koju Juan Carlos nije pozvan – što vidi kao dodatni znak odbačenosti. Unatoč „gotovo 40 godina službe“, naglašava da ne prima kraljevsku mirovinu: „Ja sam jedini Španjolac bez mirovine.“