Uoči Uskrsa u Vodicama su se desetljećima čuli neočekivani, snažni udarci: vjernici bi blagoslovljenim maslinovim grančicama ritmično tukli crkvene klupe – pa čak i leđa jedni drugima – kako bi, barem simbolično, podijelili Kristovu muku. Taj osebujni obred, poznat kao „žrtvice”, odvijao se tijekom čitanja ili pjevanja Muke Gospodnje u crkvi sv. Križa.
• Razdoblje „žrtvica” počinjalo je dva tjedna prije Uskrsa. • Grančice su služile i kao oruđe ritmičnog bičevanja, a ne tek ukras mira. • Kombinirali su se zvuk, bol i molitva – stvarajući ugođaj koji je mlade ispunjavao strahopoštovanjem, a starije pokorom.
Etnolozi tvrde da buka nije bila samo liturgijski simbol. U pretkršćanskim vjerovanjima snažni zvuci trebali su otjerati zle sile i „probuditi” prirodu u proljeće. U Vodicama su se te dvije tradicije spojile pa su grančice istodobno asocirale na bičeve iz Pilatove sudnice i starinske zazive plodnosti.
Danas su „tukuće žrtvice” gotovo potpuno nestale. Zamijenila ih je tiša, svečanija pobožnost – ponajprije straža vodičkih Žudija – dok maslinove grančice mirno počivaju u rukama vjernika. Ipak, priče baka i djedova još čuvaju sjećanje na vrijeme kada se vjera u Vodicama doslovno osjećala na koži.