Uoči najavljenih vojnih parada na kopnu i moru ponovno se prisjećamo zore Hrvatske ratne mornarice – trenutka kad je skupina od tek desetak mladića iz šibenske četvrti Mandalina 1991. uspjela zarobiti više od 30 ratnih brodova Jugoslavenske ratne mornarice.
Sve je počelo krajem kolovoza, netom prije Rujanskog rata. Željko Aras Kećo nije mogao podnijeti prizore desantno-jurišnog čamca koji je tukao po gradu i pogodio čak i kupolu katedrale. Uz pomoć prijatelja Zlatka Paića i Frane Brnića odlučio je – čamac će postati prvi ratni plijen buduće HRM-a.
Film u stvarnosti
Plan nije bio rezultat generalskih karata nego drski blef. Mandalinjani su iskoristili stalna bombardiranja: neprijateljski zrakoplovi gađali su i vojnu bazu, pa su lokalci jugo-oficirima ponudili sklonište u potkopu bez vode i struje. Kad su vojnici stigli s bijelom zastavom, djelatnici MTRZ-a „Velimir Škorpik”, Damir Penđer i Kažimir Rastić, nagovorili su ih da odlože oružje – i time ih praktički zaključali u vlastitu bazu.
U jednom potezu pod nadzorom je ostalo više od stotinu časnika i vojnika JNA. Za idući korak pobrinuli su se Alen Martinović Buzdo i Stipe Čatlak Cipljić, zatraživši pomoć šibenske policije. Šef policije Nikola Vukošić preko radijske veze ponudio je rješenje: zarobljenike treba prevesti do mula Krke i vratiti ih roditeljima.
Put bez ispaljenog metka
Uz rivu je čekao teretnjak simbolična imena „Zajednica”, čiji su vlasnici Tonči i Srećko jedva dočekali isploviti. Dok su zarobljenici prolazili kroz špalir naoružanih gardista – Paška Periše, Jelenka Brnića Boće, Ivice Klisovića, Miljenka Jurkovića, Stipe Penđera, Ivice Jurkovića Kule, Ivice Junakovića Mule, Željka Arasa i Alena Martinovića – Mandalinjani su radijom obavijestili JNA koga prevoze. Nitko nije pucao.
„Plovidba sa zarobljenicima bila nam je puno teža, neizvjesnija od čudesne akcije otimanja neprijatelju više od 30 ratnih brodova”, priznao je kasnije Aras.
Nakon tog „nemogućeg zadatka” Hrvatska ratna mornarica praktički je stasala u Šibeniku. Ipak, želja da njezino trajno sjedište – ili barem Obalna straža – ostane u Krešimirovu gradu nikad nije ostvarena. Baš kao ni san da jedan od ratnih brodova ponese ime Mandalina. Hrabrost onih mladića, međutim, i dalje plovi hrvatskim morem.