U selu pokraj Hurgade, egipatskog turističkog središta na Crvenome moru, majka 28-godišnjeg Essama al-Šazlija još uvijek čeka poziv koji više nikada neće stići. Njezin sin, ribar koji je godinama živio od skromnoga ulova, pogubljen je 16. prosinca u Saudijskoj Arabiji nakon što je osuđen za krijumčarenje droga.
„Mom, ja zovem da zaboravim kroz što prolazim. Nemoj me ništa pitati o zatvoru”, govorio joj je u svakodnevnim razgovorima iz ćelije, u kojoj je četiri godine čekao izvršenje kazne. Posljednji razgovor stigao je preko cimera, koji joj je javio da su čuvari rano ujutro odveli Essama i da se oprostio molbom za oprost svojoj obitelji.
Prema službenim podacima, Saudijska Arabija je prošle godine pogubila rekordnih 356 ljudi, a međunarodne udruge za ljudska prava upozoravaju da većinu čine siromašni stranci osuđeni za nenasilna kaznena djela povezana s drogama. Samo na zloglasnom „krilu smrti” u zatvoru Tabuk u prosincu 2024. nalazila su se 33 Egipćanina; danas ih je, prema riječima zatvorenika, ostalo živih svega šest.
Obitelj tvrdi da je Šazli bio prisiljen prenijeti pakete droge nakon što su ga krijumčari izbacili u more s automobilske gume napunjene amfetaminom, opijumom i heroinom. U pritvoru je, kaže majka, bio natjeran na priznanje. Pristup odvjetniku nisu mogli platiti, dok je konzularna pomoć izostala. „Mi smo siromašni i živimo iz dana u dan”, objašnjava.
Ljudskopravaške organizacije njegove i slične procese nazivaju „duboko manjkavima” te ukazuju na priznanja iznuđena mučenjem. Rijeka pogubljenja odvija se istodobno s naporima Rijada da izgradi blistavu međunarodnu sliku putem velikih sportskih i kulturnih manifestacija, uključujući domaćinstvo Svjetskog nogometnog prvenstva 2034.
Tijela pogubljenih vlasti ne vraćaju obiteljima niti otkrivaju mjesto ukopa, što majci dodatno otežava žalovanje. Ipak, najviše je boli činjenica da, kako kaže, „suci nisu pokazali ni trunku milosti”: „Droga je štetna, ali on nije bio trgovac, samo je nosio tuđe pakete.”
Saudijsko državno tužiteljstvo nedavno je poručilo da će nastaviti primjenjivati „najsurovije kazne” protiv krijumčara, pravdajući ih „zaštitom društva i mladih”. No za Essamovu majku sve se svelo na pitanje: „Zar nemaju nimalo milosrđa?”