U središtu Luang Prabanga, nekoć kraljevske prijestolnice na sjeveru Laosa, svaki dan počinje prizorom koji traje stoljećima. Još prije zore stotine budističkih redovnika u narančastim haljama izlaze iz hramova i, bose noge, kreću niz ulice noseći zdjele za milostinju.
Na pločnicima ih mirno čekaju darivatelji – mještani i posjetitelji – sjedeći na niskim stoličicama ili klečeći na prostirkama. Svi su odjeveni skromno i s poštovanjem, ramena i koljena pokriveni, a glasovi prigušeni. U pripremljenim košarama nalaze se ljepljiva riža, voće i povremeni slatkiši.
Obred Sai Bat nije turistički spektakl nego svakodnevna praksa duboko ukorijenjena u laoskoj verziji theravada budizma. Redovnici ne izlaze radi fotografiranja; to je njihov glavni izvor hrane i način ispunjavanja zavjeta skromnosti. Za sudionike darovanje i primanje hrane nosi duhovno značenje – stjecanje dobrih zasluga i razvijanje poniznosti.
Unatoč rastućem turizmu, Luang Prabang ostaje mjesto gdje budizam nije pozadina, nego način života. Jutarnja tišina, prekidana tek šuštanjem odjeće i udarcima riže o metalne zdjele, podsjeća da se ovdje i dalje živi ritmom koji ne mjeri brzina nego zajedništvo i vjera.