Dok su se u kolovozu 2021. tisuće Afganistanaca gurale prema pistama kabulske zračne luke, bivši američki mornarički liječnik Safi Rauf pokrenuo je improviziranu mrežu za izvlačenje ugroženih ljudi iz zemlje. Ono što tada nije očekivao bilo je da će usred kaosa upoznati kazališnu redateljicu iz New Yorka Sammi Cannold – i započeti priču o ljubavi koja će, ubrzo, biti iskušana najtežim kušnjama.
Sve je krenulo u improviziranom operativnom centru u Washingtonu, gdje je Sammi pokušavala spasiti obitelj prijatelja iz Kabula. Tijekom noćnih smjena i frenetičnih poziva, između dvoje nepoznatih ljudi rodila se iskra. „Je li postojala privlačnost? Mislim da jest”, prisjetila se Sammi, dodajući da je u pauzi akcije na internetu provjeravala koliko je Safi zapravo star.
Prvi romantičan trenutak dogodio se u zoru – šetnja od Obeliska do Lincolnova memorijala, dok su čekali vijest da su evakuirani prošli talibanske punktove. Sammi je tada pomislila: „Hoću li se udati za ovog tipa?”
Vezu su gradili unatoč vjerskim i kulturnim razlikama: ona je Židovka, on musliman rođen u izbjegličkom kampu i odrastao u Sjedinjenim Državama. Jedan od mostova bio je mjuzikl „Jadnici”; Safi se, kaže, poistovjetio s buntovnim Mariusom i „poludio” za kazalištem.
Zatočeništvo u Kabulu
U prosincu 2021. Safi i brat vratili su se u Kabul radi humanitarne misije. Iako im je obećana amnestija, talibanska obavještajna služba ih je uhitila pri izlasku iz zemlje. Prvih nekoliko dana Safi je proveo sam u betonskoj ćeliji manjoj od četiri kvadrata, bez kreveta i prozora.
Sammi je u New Yorku panično pratila lokaciju njegovog mobitela; signal je pokazivao zloglasnu adresu tajne policije. Nakon 17 dana tišine, stigla je prva poruka: „Bok, kako si? Volim te.” Za taj kontakt Safi je potplatio čuvara kojemu je trebao novac za svadbu te u ćeliju prokrijumčario telefon.
„Prvih 70 dana nisam vidio sunce”, opisao je. U podrumu je tiho pjevao refren „Do You Hear the People Sing”, pretvorivši ga u osobnu pjesmu otpora. U međuvremenu je Sammi, zajedno s njegovim roditeljima, otputovala u Katar kako bi ubrzala pregovore o oslobađanju. Tih dana prvi je put upoznala Safijevu obitelj – odmah su, kaže, tri tjedna proveli pod istim krovom.
Oslobađanje i vjenčanje
Dogovor je postignut 70. dana, a nakon ukupno 105 dana zatočeništva Safi je napustio Afganistan i ponovno zagrlio Sammi. Ubrzo su započeli zajednički život te organizirali vjenčanje koje je spojilo afganistanske, židovske i kazališne običaje. Gosti su nosili tradicionalnu afganistansku odjeću, pjevale su se hebrejske pjesme, a mladoženja je s prijateljima izveo koreografiju iz „Guslača na krovu”.
Poseban detalj bio je zaručnički prsten – u njega je Safi ugradio komadić metala iz brave ćelije u kojoj je bio zatočen. Sammi je na ceremoniji čitala ulomke iz dnevnika pisanog dok je čekala njegov povratak; na 32. dan zapisala je: „Sanjam o danu kada ću ovo čitati dok sjedim pored tebe na trijemu. Molim te, molim te, vrati se.”
Danas par tvrdi da ih je zajednička trauma zauvijek povezala. „Što god nam život baci, ništa neće biti tako teško kao ono što smo prošli”, kaže Safi. Sammi pak zaključuje da sitnice više nisu važne: „Kada gotovo izgubite nekoga, malo što može izazvati svađu.”