Kada je Donald Trump 2016. prvi put preuzeo Bijelu kuću, javnu je raspravu obilježio strah od „post-istine”. Deset godina poslije, u njegovu drugom mandatu, kritičari više ne govore o lažima nego o sustavnom širenju – i nagrađivanju – čiste gluposti.
Brojni komentatori, od centrističkih kolumnista do marksističkih teoretičara, ovih su mjeseci isticali kako aktualna administracija „postupa bez ikakvog promišljanja što će se dogoditi sutra”. Umjesto klasičnog političkog cinizma, tvrde oni, Washingtonom vlada kombinacija neznanja i ravnodušnosti prema posljedicama vlastitih odluka.
Primjeri se gomilaju:
- U grupni Signal-chat o vojnim operacijama greškom je ubačen urednik jednog časopisa, zajedno s potpredsjednikom i ministrom obrane.
- Vlada je uvela nove carine koje već pogađaju američke izvoznike, premda ne donose vidljivu korist ni predsjednikovim gospodarstvenim saveznicima.
- Resor zdravstva vodi poznati protivnik cijepljenja; pod njegovim se pritiskom u Floridi i Utahu zabranjuje fluor u vodi za piće.
- Burzovna izloženost neprovjerenim glasinama kulminirala je kad je indeks S&P 500 jedan travanjski dan skočio, a potom u roku od sata pao za po 6 %, nakon što se na društvenim mrežama proširila neutemeljena tvrdnja da se suspendiraju nove carine.
Za razliku od prve administracije, gdje je glavna briga bio „rat protiv istine“, sada se, tvrde analitičari, iracionalnost prelila iz javnog diskursa u samu srž državnih institucija. Hannah Arendt još je 1953. upozorila da „sve veći osjećaj besmisla vodi u rastuću glupost“, ali je vjerovala kako je riječ o društvenom, a ne isključivo mentalnom problemu – dakle, o nečemu što se može popraviti.
Neki se ipak nadaju da će tržišta kapitala biti posljednja linija obrane razuma: kada loša politika uzrokuje gubitke, investitori povlače kočnicu. No to, upozoravaju ekonomisti, može tek ublažiti štetu, ne i ukloniti uzrok.
Širi kulturni kontekst dodatno zamagljuju digitalne platforme. Teoretičari „nove konspiracijske kulture” tvrde da lažne tvrdnje na internetu više ne služe kao objašnjenja, nego kao „meme-lojalnosti” koje se dijele radi klika i zarade. U takvom okruženju, kažu oni, smisao i namjera postaju nevažni – bitno je samo da se sadržaj ponavlja.
Ima li izlaza? Arendt je smatrala da je protiv-otrov za masovnu glupost kombinacija presuđivanja i – mašte. Politika, pisala je, zahtijeva sposobnost da se zamišlja novo i djeluje izvan kruha već poznatih koncepata. Kritičari Trumpove ere, unatoč svojoj sumornoj dijagnozi, time ostaju optimisti: društvena glupost nije trajno stanje, nego izazov koji traži, ali i omogućuje, stvaralački odgovor.
