Čini se da u svakoj raspravi o automobilima netko ustvrdi da su nekadašnji modeli bili jeftiniji, pouzdaniji i jednostavniji za održavanje – „danas ni žarulju ne možeš sam promijeniti”. No detaljna analiza pokazuje da ta nostalgija rijetko izdrži susret s činjenicama.
Najprije, čista izvedba: čak i najmanji današnji automobili raspolažu s 50 do 100 KS, dvostruko više nego nekada, a pritom troše manje goriva i ispuštaju manje štetnih plinova. Sigurnost je pak otišla najdalje – sustavi zračnih jastuka, ABS-a, ESP-a i čitava paleta aktivnih asistencija postali su serijski ili zakonski obvezni u Europi, dramatično smanjujući broj poginulih na cestama.
Komfor i oprema također su neusporedivi: klima-uređaj, multimedija, sustavi pomoći pri parkiranju i produljena jamstva danas su norma, a pocinčane karoserije gotovo su izbrisale pojam hrđe koja je nekoć redovito proždirala lim.
Gdje onda nastaje nostalgija? Prije svega u dizajnu i raznolikosti. Automobili su nekoć potpisivali različiti dizajneri „od krvi i mesa”, pa su se na cestama sudarali kupei, kabrioleti, monovolumeni, karavani svih veličina. Danas tržištem dominiraju SUV-ovi, pa se dio publike osjeća zakinutim za estetiku i karakter.
Cijene jesu porasle čak i kada se uračuna inflacija, ali istodobno broj vlasnika automobilâ nikada nije bio veći, a prometne gužve govore da je mobilnost postala dostupnija širokom krugu ljudi.
Motorsport ilustrira sličan paradoks: Formula 1 i reli uveli su brojna ograničenja zbog sigurnosti i troškova, no današnji bolidi ipak su brži, dok je broj fatalnih nesreća sveden na minimum.
Zaključak je jasan: stari auti nisu bili bolji – bili su drugačiji i šareniji. Današnji nude više snage, sigurnosti, opreme i ekološke učinkovitosti. Hoće li elektrifikacija i novi azijski proizvođači dodatno preokrenuti sliku, tek ćemo vidjeti, ali nostalgija sama po sebi ne mijenja tehničku stvarnost.