Kristijan Jakić (26) donio je vodstvo hrvatskoj reprezentaciji protiv Crne Gore snažnim udarcem s gotovo 20 metara, a isti je trenutak ponovno skrenuo pozornost na njegovu neuobičajenu životnu priču.
Rođen u Runovićima kraj Imotskog, Jakić je djetinjstvo proveo na ulicama i poljima. „Svako jutro sjelo bi se na traktor, ja sam ga počeo voziti s 14 godina, išao s djedom u akciju”, prisjetio se veznjak, koji i danas pri povratku kući sadi krumpire. Roditelji mu se bave poljoprivredom „samo za kućne potrebe”, a djed Ljubo, s kojim je bio posebno blizak, prenio mu je radne navike.
Škola ga, priznaje, nikada nije pretjerano zanimala – osim tjelesnog – pa je rano nogomet stavio na prvo mjesto. Nakon početaka u lokalnom Mračaju, preselio je u Split gdje je igrao za tamošnji klub i pohađao Ekonomsku školu. „Split je lud grad, totalna suprotnost od Zagreba: jedan dan viču na tebe iz dragosti, drugi dan se posvađate pa se treći mirite”, opisuje energiju koja ga je često tjerala u žustre rasprave s trenerima i susjedima.
Put ga je zatim odveo u Lokomotivu, kratko u Istru, potom natrag u Zagreb. Tada su ga, priznaje, mamile noćne izlaske i djevojke, sve dok nije puknuo kvadriceps. Ozljeda je bila prekretnica: bez operacije, uz četiri mjeseca terapija i bazena, potpuno se posvetio karijeri. Rezultat su bili transferi u Dinamo, zatim u Eintracht Frankfurt te Augsburg, gdje danas gradi status pouzdanog bundesligaškog veznjaka.
Gol Crnogorcima samo je podsjetnik na Jakićevu upornost i prgavost koje je, kako kaže, imao odmalena: „Nisam se nikad predavao.” Dok hrvatski navijači slave njegov novi reprezentativni pogodak, u Runovićima se već spremaju traktori – jer kad god stigne kući, Kristijan i dalje rado uzme motiku i vrati se korijenima.
