Hrvatska se danas ubraja među najsigurnije zemlje Europe, ali ta reputacija nije plod sreće ni geografije, poručuje Dubravko Jagić, predsjednik Sindikata policije Hrvatske.
Prema Jagiću, osjećaj sigurnosti na koji smo navikli rezultat je "dugotrajnog institucionalnog rada, međunarodnog pozicioniranja i svakodnevnog operativnog angažmana" policajaca, osobito onih na granici. Upravo oni, kaže, služe kao tihi amortizer kriza — od pojačanih migracijskih pritisaka do vanjskih sigurnosnih izazova — koje javnost tek djelomično percipira.
Jagić upozorava da su sustavi najranjiviji kada ih društvo počne uzimati zdravo za gotovo. „Sigurnost je riječ koju u Hrvatskoj često izgovaramo olako — gotovo kao prirodno stanje, kao nešto što imamo, a ne kao nešto što se svakodnevno gradi, održava i skupo plaća”, ističe. Dodaje da svaka ozbiljna sigurnosna infrastruktura ima cijenu, a pitanje je je li društvo spremno tu cijenu kontinuirano podnositi.
„Sigurnost se sve više nameće kao jedan od ključnih hrvatskih resursa — možda i podcijenjen upravo zato što je dugo bila stabilna. No svaki resurs ima svoju cijenu”, naglašava čelnik sindikata. Po njemu, granica izdržljivosti sustava leži u ljudima koji ga nose: policajci moraju biti dobro opremljeni i adekvatno plaćeni kako bi mogli nastaviti čuvati vanjske granice Europske unije, a time i same Hrvatske.
U kontekstu sve napetijih europskih odnosa i redefiniranja granica, Jagić smatra da se Hrvatska nalazi „na prvoj liniji“ i mora jasno odlučiti koliko joj vlastita sigurnost doista vrijedi. Ako se poruke o važnosti policijskog rada relativiziraju, upozorava, dugoročna stabilnost može doći u pitanje.
Razgovor s čelnikom sindikata otvara, zaključuje, ključno pitanje: hoćemo li prihvatiti da sigurnost nije apstraktna vrijednost već sustav ljudi, odluka i resursa koji se neprestano testiraju – i time priznati da je ulaganje u policiju neizbježna investicija u mir svakodnevice.