Znanstvenici okupljeni u međunarodnoj Ekspediciji 501 ovoga su ljeta bušili morsko dno 150 kilometara od sjeverozapadne obale Sjedinjenih Država i naišli na iznimno vrijedan nalaz – prostrani sloj slatke vode zarobljen 300 do 400 metara ispod atlantskog sedimenta.
Rezervoar je potvrdio staru sumnju da uz rubove kontinenata postoje podmorski vodonosnici, prvi put zamijećeni još 60-ih godina kada su naftne bušotine povremeno umjesto „crnog zlata” izbacivale – vodu. Godine 2019. golemo područje slatke vode između Massachusettsa i New Jerseyja mapirano je elektromagnetskim sondama, a znanstvenici su tada zaključili: „Čini se da je to najveća takva formacija dosad pronađena u svijetu.”
Nova je ekspedicija napokon izvadila fizičke uzorke. Laboratorijska analiza pokazuje da je udio soli u vodi znatno ispod razine morske vode i unutar granica koje američke i međunarodne agencije smatraju sigurnima za piće. U tijeku su mikrobiološki testovi koji će pokazati koliko je ova podvodna voda doista zdravstveno ispravna.
Ključno pitanje jest koliko je rezervoar star i nadopunjuje li se i danas. Prema voditelju istraživanja, profesoru geofizike Brandonu Duganu, analiza izotopa mogla bi otkriti je li riječ o ‘mladoj’ vodi staroj dvjestotinjak godina ili o ‘fosilnoj’ vodi nastaloj prije čak 20 000 godina, dok je razina mora bila znatno niža. Odgovore očekuju za oko šest mjeseci.
Razmjeri otkrića ohrabruju. Procjena profesora s Teksaškog sveučilišta u Austinu, koji nije sudjelovao u projektu, glasi: „Taj bi rezervoar mogao sadržavati toliko vode da opskrbljuje velegrad veličine New Yorka idućih stotinu godina.” S obzirom na to da gotovo polovica svjetskog stanovništva živi unutar stotinu kilometara od obale, a priobalni bunari sve se brže zaslanjuju zbog pretjeranog crpljenja i klimatskih promjena, podmorski vodonosnici nude rijetku zraku nade.
Ipak, znanstvenici upozoravaju na ozbiljne prepreke. Crpljenje vode ispod morskog dna tehnički je složeno i skupo; zahtijeva veliku količinu energije i precizne sustave koji će spriječiti prodiranje slane vode u rezervoar. Profesorica Holly Michael sa Sveučilišta Delaware podsjeća: „U budućnosti će izvori pitke vode biti u još većoj opasnosti… Zaštita slatke vode koju imamo na kopnu, zasad je i dalje najbolja opcija.” Uz to, troškovi bi mogli biti manji ako se za pogon crpki iskoristi energija vjetra, smatra Dugan, procjenjujući da bi prva komercijalna eksploatacija mogla krenuti za desetak godina.
Spomenuta znanja mogla bi se proširiti na Indoneziju, Australiju, Južnu Afriku i druga područja gdje geofizički signali upućuju na postojanje sličnih priobalnih spremnika. Dok se detalji o starosti, volumenu i obnovljivosti rezervoara ne potvrde, projekt ostaje podsjetnik koliko je slatka voda dragocjen resurs i koliko će, pod pritiskom rasta populacije i klimatskih promjena, svako novo otkriće podvodnih vodonosnika poprimati globalnu važnost.