Na pozornici Nacionalnog kazališta u Dakaru zvuk irskog jiga susreo je toplu, vlažnu afričku noć. Drvena fulanska frula pridružila se melodiji, a glumci u seljačkim kostimima sašivenima od senegalskih tkanina zaplesali su među kulisama zapadne Irske iz 1833. godine. Riječ je o predstavi „Translations” irskog dramatičara Briana Friela, koju je krajem rujna postavila lokalna trupa Brrr Production.
Frielov komad prati britanske vojnike poslane u ruralni Donegal kako bi irska toponimena preveli na engleski. Premijerno izvedena 1980. u Derryju, drama je otad putovala od aparthejdskog Južnoafričke Republike do Novog Zelanda i Ukrajine – a sada je stigla i u zapadnu Afriku, u trenutku kada Senegal i susjedi sve odlučnije prekidaju sigurnosne i političke veze s Parizom.
„Iznenadilo me kad sam shvatio da je i Irska, europska zemlja, doživjela kolonizaciju”, kaže David Diémé, senegalski glumac koji tumači irskog prevoditelja Owena. Predstava trenutačno obilazi škole i sveučilišta u Dakaru, a za široku publiku otvara se početkom iduće godine.
Nova vlast, novo čitanje kolonijalnog nasljeđa
Dolazak drame poklapa se s dolaskom predsjednika Bassiroua Diomayea Fayea, izabranog u travnju 2024. uz obećanje zaštite „teritorijalnog integriteta i nacionalne neovisnosti”. Faye je ubrzo nakon stupanja na dužnost zatvorio ključne francuske vojne baze, pridruživši se Maliju, Burkini Faso, Nigeru i Čadu u protjerivanju francuskih trupa. „Kao da je predstava napisana za današnje vrijeme”, primjećuje Ass Niang, koji glumi učitelja irskoga jezika Hugha.
Profesor kazališta na Sveučilištu Cheikh Anta Diop, El Hadji Abdoulaye Sall, u priči o britanskom zatiranju galskog vidi jasnu analogiju s francuskim statusom u Senegalu. „Francuski je dugo bio jezik prestiža i administracije, ali stvarni identitet zemlje ostaje wolof”, objašnjava.
Riječnik 19. stoljeća, afrički puls
Predstava se izvodi na francuskom, bogatom arhaičnim idiomima i pojmovima vezanim uz zemlju i poljoprivredu. Redateljica Bérengère Brooks, Francuskinja sa senegalskom adresom, priznaje da se bojala jezične barijere: „Radili su mjesec dana, četiri puta tjedno, i uspjeli.” Mnogi glumci francuski nisu učili dalje od osnovne škole, no probne dionice na wolofu pokazale su koliko im je taj materinji jezik prirodniji. „U školi nam nisu dopuštali govoriti wolof ni diolu”, prisjeća se Diémé.
Mape, imena i sjećanja
U drugom činu Owen i britanski poručnik Yolland – uz domaću rakiju poitín – prekrštavaju irska imena na engleski. Senegalskim glumcima bilo je teško ignorirati paralelu s vlastitim ulicama koje još nose imena francuskih upravitelja. Aktivist Adama Diatta zato se zalaže za preimenovanje ulica i „raskid prisilnog braka s Francuskom”.
U središtu je ipak ljudska ambivalencija. Ljubav britanskog vojnika Yollanda prema Irskoj i djevojke Máire prema engleskom jeziku izjednačava privlačnost modernosti i otpor tradiciji. „Za mene je uloga Máire posebna”, kaže Aminata Diol, koja u Saint-Louis koju je stoljećima oblikovala mješavina francuskih kolonizatora i lokalnih signares vidi jeku tih odnosa.
Povjesničar s Galwayskog sveučilišta Breandán Mac Suibhne smatra da Frielova drama „odbija crno-bijelu sliku; osim prisile, postoji i izbor”. Upravo zato vjeruje da zapadna Afrika nije toliko daleko od zapadne Irske: „Nigdje predstava ne bi mogla bolje pasti na plodno tlo.”