U samo dva tjedna Iran su preplavili prosvjedi koji, unatoč mogućim vanjskim poticajima, prvenstveno razotkrivaju duboku strukturnu krizu države.
Prema službenim statistikama, kupovna moć građana pala je za više od 90 % u posljednjih osam godina. Istodobno je tečaj dolara na slobodnom tržištu skočio nevjerojatnih 3300 %, potkopavajući ionako krhke kućne budžete. Posljedica je dramatična slika: u zemlji koja od same nafte godišnje uprihodi oko 7 milijardi dolara, osnovne namirnice – uključujući kruh – racioniraju se „na točkice”.
Prva iskra izbila je 28. prosinca u komercijalnom središtu Teherana, a val nezadovoljstva munjevito se proširio na ostatak zemlje. Širenje prosvjeda odražava rašireno uvjerenje da se postojeći sustav ne može lako reformirati i da su ekonomski problemi samo vidljivi vrh mnogo većeg ledenog brijega.
Ekonomski razlozi oduvijek su stajali u pozadini društvenih mobilizacija u Iranu, no ovaj su put – za nekadašnju Perziju – postali glavni okidač. Dok vlasti traže način da smire nezadovoljstvo, tisuće građana svakodnevno izlaze na ulice, zahtijevajući rješenja za nagomilane socijalne i gospodarske nejednakosti.