U rujnu 1887. dvadesettrogodišnja Amerikanka Nellie Bly – pravim imenom Elizabeth Cochran – ušla je u njujorški pansion s jednim ciljem: uvjeriti sve da je izgubila razum i tako završiti u državnoj ženskoj bolnici na otoku Blackwell’s Island. Glumeći dezorijentiranost, blebetanje i nesanicu, brzo je proglašena „očito duševno bolesnom” i, bez temeljitog pregleda ili kontakta s obitelji, poslana na zatvoreni odjel.
Ondje je otkrila uvjete koji su više sličili kažnjavanju nego liječenju:
• oko 1 600 pacijentica, od kojih mnoge uopće nisu bolovale od psihičkih poremećaja – bile su to imigrantice koje nisu govorile engleski, siromašne žene ili „nepoželjne” kćeri i supruge;
• ledene kupke dok usne ne poplave, pokvarena hrana i prljavo posuđe;
• bolničarke koje su tukle i ismijavale pacijentice;
• liječnici koji su se rijetko pojavljivali i pokazivali malo interesa za stvarno stanje žena.
Bly je deset dana bilježila svako ime, svaku ozljedu i svaki detalj zlostavljanja znajući da joj život ovisi o tome da ostane neotkrivena. Kada su je kolege iz lista The New York World napokon oslobodili, objavila je seriju tekstova pod naslovom „Ten Days in a Mad-House”. Priča je izazvala šok u američkoj javnosti: gradske vlasti pokrenule su istragu koja je potvrdila sve navode, a New York je izdvojio više od milijun dolara – golem iznos za to doba – kako bi reformirao psihijatrijsku skrb i uveo nadzor nad ustanovama.
Nellie Bly time je postavila standard za istraživačko novinarstvo pod krinkom i pokazala koliko je tanka granica između društvenog nerazumijevanja i sustavnog zlostavljanja. Bolnica na Blackwell’s Islandu odavno je zatvorena, a otok se danas zove Roosevelt Island, no priča o mladoj novinarki i njezinih deset dana straha ostaje trajni podsjetnik da hrabrost pojedinca može promijeniti sudbinu tisuća.