Otkako je Donald Trump ponovno sjeo u Ovalni ured, politički je repertoar svakodnevno na rubu spektakla. Između pregovora o prekidu vatre u Gazi i nadmudrivanja s Pekingom i Moskvom, američka administracija žustro proziva Europsku uniju zbog navodne „orvelovske” cenzure na internetu.
Početkom godine predsjednik Savezne komisije za komunikacije Brendan Carr na Mobile World Congressu upozorio je da europski propisi „ugrožavaju slobodu govora”, a potpredsjednik SAD-a J. D. Vance u Münchenu je optužio europske vlade za „odmicanje od temeljnog liberalnog nasljeđa”.
S druge strane Atlantika Bruxelles uzvraća pozivom na Povelju o temeljnim pravima EU-a, čiji članak 11 jamči slobodu izražavanja i medijski pluralizam. Ipak, napetost raste kad se na tu istu povelju pozovu autokratski nagnuti lideri unutar Unije. Primjeri Viktora Orbána i Roberta Fica pokazuju kako se pozivanje na slobodu govora može pretvoriti u paravan za otvoreno suprotstavljanje zajedničkim europskim politikama, posebice oko sankcija Moskvi ili pomoći Kijevu.
Eurozastupnik Stjepan Bratulica tvrdi da Bruxelles „pokušava stvoriti društvo u kojem je dopušten samo jedan, politički korektan narativ”. Prema njemu, govor mržnje sve se češće koristi kao izgovor za utišavanje neistomišljenika.
No ustavnopravna stručnjakinja Sanja Barić podsjeća da je šira digitalna arena otežala jednostavne procjene: „Priče o slobodi govora i cenzuri često su vrlo paušalne. Ako vam društvena mreža zatvori račun, na internetu i dalje postoje drugi kanali. Sloboda na mreži toliko je široka da teško možemo govoriti o klasičnoj cenzuri.” Barić naglašava odgovornost govornika: „Pristojnost i kultura nalažu da ne optužujemo druge za kazneno djelo bez dokaza.”
Akademske rasprave poentiraju kako svako pravo povlači i obvezu. Pravnice Dunja Duić, Tunjica Petrašević i Veronika Sudar podsjećaju da su granice govora mržnje precizno iscrtane praksom Europskog suda za ljudska prava i Suda EU-a. Slično rezonira filozof Gilad Sommer, koji upozorava da će „sloboda govora bez odgovornosti dovesti do vlastitog sloma”.
U američkom kontekstu, profesorica prava K-Sue Park ističe da je desnica uspjela pretvoriti optužbe protiv „woke” ljevice u političko oružje: pluralnost glasova, tvrdi, jedini je put do istinskog slobodnog izražavanja.
Na kraju i sam Trump, vješto koristeći logiku medijskog spektakla, sažima vlastiti stav: „Kada je 97 posto priča o nekoj osobi loše, to više nije sloboda govora.”
Rasprava ostaje otvorena, ali zajednički nazivnik svakog argumenta svodi se na isto: bez jasne svijesti o odgovornosti, ni u Bruxellesu ni u Washingtonu nitko neće imati posljednju riječ o tome gdje prestaje sloboda, a počinje – zloporaba.
